“Vozač je rekao djedu koliko koštaju karte i dok je djed vrlo pažljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u autobusu bilo preslabo - vozač se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: „How!“ i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se počeo bolje osjećati znajući da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam što nismo imali vozne karte.Onda smo pošli prema stražnjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu ženu. Oko očiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo prošli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavrištala: „Wa...huuu!“ Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se počela smijati i svi ostali su se smijali. Čovjek koji je sjedio pokraj nje se također smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopču na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti liječnika ako im je potreban.”

“Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja.Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom.Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim.Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina.A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.”

“One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je:- Zbog čega vi hodate bosi?Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi.- Tako se brže hoda, odgovorila im je.- Stvarno?, rekli su svi u glas.- Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete?- U Diznilend, rekli su- Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta.Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu.- Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san.”

“Pine Billy je došao u posjet. Ostao je kod nas i po cijele dane sjedio pokraj djeda. Djed je želio slušati njegovu violinu i Pine Billy mu je svirao. Stajao je u svjetlu lampe, dugog vrata povijenog nad violinom dok su mu pramenovi kose, nejednakih duljina jer se sam šišao, visjeli preko ušiju. Suze su mu tekle niz lice, kapale na violinu i s violine na tregerhlače.„Prestani plakati, Pine Billy“, rekao je djed. „Kvariš muziku. Želim slušati tvoju violinu!“Pine Billy je rekao: „Ne plačem. Samo sam pre-e-hlađen“, a glas mu je zvučao kao da ga nešto steže u grlu. Onda je ispustio violinu, pao na koljena i zario lice u plahte pokraj djedovih nogu. Plakao je i ramena su mu se trzala. Pine Billy nije bio Čovjek koji bi bio u stanju suzdržati osjećaje.Djed je tad malo podignuo glavu i viknuo slabašnim glasom: „Prokleti idiote, prosipaš Red Eagle duhan po plahtama!“ Što je Pine Billy zaista i učinio.I ja sam plakao. Ali tako da djed to ne vidi.Djedova tjelesna pamet je postala umorna i počela je sve više i više spavati. Jedino je još njegova duhovna pamet bila budna. Dosta je razgovarao s Willow Johnom.Baka bi mu podvukla ruku pod glavu i šaptala mu nešto u uho.Djedova tjelesna pamet se još jednom vratila. Htio je da mu donesem njegov šešir; otišao sam po njega. Stavio ga je na glavu.Držao sam ga za ruku i on se osmjehnuo. „Život je bio dobar, Malo Drvo. Sljedeći put će biti još bolji. Vidjet ćemo se.“ A onda je i njegov duh otišao, kao i duh Willow Johna.”

“Doista nisam imao pojma što ću učiniti ili reći nakon što publika otpjeva »Sretan rođendan« Jai. Ali kad sam je pozvao na pozornicu i kada mi je prišla, slijedio sam prirodni impuls. Kao i ona, pretpostavljam. Zagrlili smo se i poljubili, prvo usnama, a onda sam je poljubio u obraz. Publika je nastavila pljeskati. Ćuli smo ih, ali se činilo da su kilometrima daleko od nas.Dok smo stajali zagrljeni, Jai mi je nešto šapnula u uho.— Molim te, nemoj umrijeti.To je zvučalo kao holivudski dijalog. Ali rekla je upravo to. Ja sam je još čvršće zagrlio.”

“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”