“Vozač je rekao djedu koliko koštaju karte i dok je djed vrlo pažljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u autobusu bilo preslabo - vozač se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: „How!“ i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se počeo bolje osjećati znajući da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam što nismo imali vozne karte.Onda smo pošli prema stražnjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu ženu. Oko očiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo prošli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavrištala: „Wa...huuu!“ Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se počela smijati i svi ostali su se smijali. Čovjek koji je sjedio pokraj nje se također smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopču na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti liječnika ako im je potreban.”

“Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja.Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom.Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim.Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina.A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.”

“Pine Billy je došao u posjet. Ostao je kod nas i po cijele dane sjedio pokraj djeda. Djed je želio slušati njegovu violinu i Pine Billy mu je svirao. Stajao je u svjetlu lampe, dugog vrata povijenog nad violinom dok su mu pramenovi kose, nejednakih duljina jer se sam šišao, visjeli preko ušiju. Suze su mu tekle niz lice, kapale na violinu i s violine na tregerhlače.„Prestani plakati, Pine Billy“, rekao je djed. „Kvariš muziku. Želim slušati tvoju violinu!“Pine Billy je rekao: „Ne plačem. Samo sam pre-e-hlađen“, a glas mu je zvučao kao da ga nešto steže u grlu. Onda je ispustio violinu, pao na koljena i zario lice u plahte pokraj djedovih nogu. Plakao je i ramena su mu se trzala. Pine Billy nije bio Čovjek koji bi bio u stanju suzdržati osjećaje.Djed je tad malo podignuo glavu i viknuo slabašnim glasom: „Prokleti idiote, prosipaš Red Eagle duhan po plahtama!“ Što je Pine Billy zaista i učinio.I ja sam plakao. Ali tako da djed to ne vidi.Djedova tjelesna pamet je postala umorna i počela je sve više i više spavati. Jedino je još njegova duhovna pamet bila budna. Dosta je razgovarao s Willow Johnom.Baka bi mu podvukla ruku pod glavu i šaptala mu nešto u uho.Djedova tjelesna pamet se još jednom vratila. Htio je da mu donesem njegov šešir; otišao sam po njega. Stavio ga je na glavu.Držao sam ga za ruku i on se osmjehnuo. „Život je bio dobar, Malo Drvo. Sljedeći put će biti još bolji. Vidjet ćemo se.“ A onda je i njegov duh otišao, kao i duh Willow Johna.”

“Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći.Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno.Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično.Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori.Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.”

“Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter.Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim.„A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.”

“Na to je rekla da su ona i njezina obitelj kršćani. Rekla je da je jednom, za vrijeme bogoslužja pod vedrim nebom, dobila Duha Svetoga i da je spašena. Njezini mama i tata, praktički svaki put za vrijeme bogoslužja dobiju Duha Svetoga i onda govore nekim nepoznatim jezikom. Ako si kršćanin, tvrdila je, to te čini sretnim. A ona i njezina obitelj najsretniji su za vrijeme bogoslužja pod vedrim nebom, jer ih ispuni Duh Sveti i sve to. Rekla je da ću ja otići u pakao jer nisam bio spašen.Odmah sam vidio da je ona kršćanka, jer dok je pričala polizala je moju lizalicu praktički do drške. Uzeo sam natrag to što je bilo preostalo.”

“Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su.Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike.Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu.Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao.Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve.Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima.Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično.Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda.Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina.To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".”