“Drag mi je poneki čovjek kojeg gdjekad, zamisli, i ne znaš zašto voliš, drag mi je poneki ljudski pothvat u koji si već odavno prestao vjerovati, a ipak ga iz navike od srca cijeniš.”

“Ljudsko vrijeme se ne okreće u krugu, već juri po pravoj liniji naprijed. To je razlog zašto čovjek ne može biti sretan, jer je sreća čežnja za ponavljanjem.”

“Molitveni jezik jedini je jezik u kojem nema jezičnih zabrana. Kako je već rečeno, on je obuhvatniji od jezika vjere koja je sigurna u samu sebe. U jeziku molitve može se naime reći i to da se ne može vjerovati.”

“Znaš zanimljivo je da djeca uče mnogo više i mnogo brže od odraslih. Znaš li zašto je tako? Zato jer su otvorenog uma. Zato jer žele znati i žele naučiti. Odrasli misle da sve znaju. Odrastu i lako zaborave da umjesto da otvore um i razviju ga, oni odluče u što će vjerovati, a u što ne. Ne možeš donijeti odluku o takvim stvarima - ili vjeruješ ili ne. Oni su cinični, gube vjeru i žele znati samo one stvari koje će im pomagati iz dana u dan. Ne zanimaju ih male stvari. Ali, male stvari čine život.”

“MILISAV (koji je rasuo svu fascikulu.): E, ovo je strašno; ovo je već prevršilo svaku meru!ŽIKA: Koje?MILISAV: Pa, brate, ja ne znam kakva je ovo zemlja kad u samoj policiji mogu da pokradu policijskog pisara.ŽIKA: Ama koga pokrali?MILISAV: Ja držim, znaš, svoj veš ovde, u fascikuli, pa eto nema mi novih novcatih čarapa.ŽIKA: A što u fascikuli?MILSAV: Ovdje mi je zgodno, niko ne zna. Pa, eto, opet ukrali!ŽIKA: Pa dabome, kad ne držiš veš kod kuće, kao sav ostali svet.MILSAV: Ama kod kuće je još gore, zato ga i ne držim tamo.ŽIKA: Potkrada te gazdarica?MILSAV: Ne potkrada, nego znaš, ja i Tasa praktikant sedimo u istoj sobi.ŽIKA: Pa hoće valjda da makne?MILSAV: Neće, ali navuče, pa kad isprlja opet ostavi, a ja plaćam pranje. A kad navuče nešto, ne skida po mesec dana. Eto i sad, dohvatio mi nove novcate gaće. ŽIKA: Što mu ne skineš pa da ide go!MILSAV: Ne mogu, nemam to srce! Vidim nema, pa mi ga žao!ŽIKA: E, pa tako ti je to! Kad imaš srce... ne možeš da imaš gaće.”

“Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”