“Izgledalo joj je da poneka mesta na zemlji sama po sebi stvaraju sreću, kao što neka biljka uspeva na jednom zemljištu, a na drugom ne.”

“Trebao sam samo da nadjem jednu koja me nece podsecati na nju. Pogledao sam oko sebe i desilo se cudo. Ni jedna me nije podsecala na nju. Sve su glumile princeze i svetice. Verovatno bi svaka od njih trazila da prestanem cugat', pusiti, da se ponasam pristojnije. Sve bi one trazile da ih drzim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam sale na njihov racun. Trazile da ih izvodim na neka fina mesta i slicno. A ona...Ona je prihvatila svaki dio mene, i nikada nije trazila da se menjam. A promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao sta osecam. Nije trazila da je drzim kao kap vode na dlanu .Cinjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna”

“Rodolphe, koji je, da ubije vrijeme cio dan lunjao šumom, mirno je spavao u svom dvorcu; a spavao je i Leon, dolje, u Rouenu. Jedan ipak nije spavao u tom trenutku. Nad grobom, među jelama, na koljenima je plakao jedan mladić, a grudi mu se, razdirane jecajima, nadimale u tami pod teretom neizmjerne tuge, blaže od mjesečine i dublje od noći.”

“Život bez ljubavi je kao da ptici podrežeš krila i ne dopustiš joj mogućnost da leti. Bol nam zna potkresati krila i prizemljiti nas, a ako takvo stanje ostane nerješeno dulje vrijeme, možeš i zaboraviti kako si stvoren da bi letio.''...''Pticu ne definira to što je na zemlji, nego njezina sposobnost da leti. Upamti, ljude ne definiraju njihova ograničenja, nego mogućnosti koje sam u njih ugradio. Nisu obilježeni onim kakvim se čine, nego svime što nosi to da su stvoreni na moju sliku.''Bog”

“Jednom, kad je zadremala, preturajući joj krišom po rečima, kao po tašni, slučajno sam nabasao na neke male, nepotrebne laži, i te noći je tamna senka slutnje prvi put nadletela moje snove. Znao sam da to uzima jednom za uvek, Laž je teška droga, sa te igle se još niko nije skinuo...”

“Ležao je tu jer na onkologiji nije bilo mesta. Na neurologiji uvek ima mesta. Pacijenti na neurologiji brzo umiru i ustupaju lebensraum sledećoj grupi nevoljnika na koje je došao red da umru.”

“Zahir na arapskom znači vidljiv, prisutan, onaj kojega je nemoguće ne primjetiti. Nešto ili netko tko nam, nakon što ga upoznamo, malo po malo zaokuplja misli sve dok se više ne možemo usredotočiti ni na što drugo. Možemo ga tumačiti kao svetinju ili kao ludost.”