“Lacrimile sunt gheaţa sufletului care se topeşte.”

Hermann Hesse
Love Neutral

Explore This Quote Further

Quote by Hermann Hesse: “Lacrimile sunt gheaţa sufletului care se topeşte… - Image 1

Similar quotes

“Yo creo que se puede establecer una división entre la juventud y la madurez. La juventud acaba cuando termina el egoísmo; la madurez se inicia cuando se vive para los demás.”


“[...], sentia que deixara atrás, nesse aprazível lugar, toda a sua vida anterior, a qual daí por diante se separaria dele. Essa sensação que tomava conta de seu espírito preocupou-o durante a vagarosa caminhada. Sidarta refletia profundamente. Mergulhava até o fundo dessa emoção, assim como se mergulha na água, para alcançar o ponto onde repousam as causas. Pois lhe parecia que o verdadeiro pensar consistia no reconhecimento das causas e que, desse modo, o sentir se convertia em saber, o qual, em vez de dissipar-se, criaria forma concreta e irradiaria o seu teor.”


“Trebao bi se ponositi bolom - svaki bol nas podseca na nas visoki polozaj'. Divno! Osamdeset godina pre Nicea! Ali to nije izreka na koju sam mislio - cekajte, evo je. Dakle: 'Vecina ljudi nece da pliva pre neo sto nauci'. Zar to nije saljivo? Razume se da nece da plivaju! Ta rodjeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, nece ni da misle; stvoreni su da zive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, moze da dotera daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom ce se udaviti.”


“Generalmente, los animales son tristes. Y cuando un hombre está muy triste, no se debe a que tenga dolor de muelas o haya perdido dinero, sino porque alguna vez por un momento se da cuenta de cómo es todo, cómo es la vida y está justamente triste; entonces se parece siempre un poco a un animal: tiene un aspecto de tristeza, pero es más justo y más bello que nunca.”


“E poi di nuovo, come oggi, può divenirmi problematico il fatto che abbia veramente visto, udito, odorato qualcosa o se invece tutto ciò che credo di percepire altro non sia se non l'immagine della mia vita interiore proiettata fuori di me.”


“Govorim to ozbiljno. Nije naš zadatak da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce ni mesec, ni more ni kopno. Nas dvojca smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.Duboko je uvlačio u sebe vlažni, gorki miris vazduha u parku i pri svakom koraku mu se činilo da gura prošlost daleko od sebe, kao čamac koji mu, stigavši na obalu, više ničemu ne služi. U tom ispitivanju i spoznaji nije bilo ni traga ni mirenja sa sudbinom i prkosno, i prožet preduzimljivim žarom, uperio je pogled u novi život koji više nije smeo da se iscrpi u nedoumici i sumornom lutanju; već treba da ga, kao strmi put, smelo povede naviše. On se kasnije, i možda sa više gorčine nego što to obično čine muškarci, oprostio od slatkog sutona mladosti. Sad se siromašan i sam obreo usred bela dana i više nije hteo da izgubi nijedan jedini njegov dragoceni čas.Sasušeno drvo je zauvek mrtvo, smrznuta ptica se nikad više ne vraća u život, a isto tako ni čovek kad umre.”