“Zamišljao sam svijet kao jedan veliki stroj. Strojevi ne dolaze sa suvišnim dijelovima, znaš. Uvijek dolaze s točnom količinom dijelova koji su im potrebni. Stoga pomislih, kada bi cijeli svijet bio jedan veliki stroj, ne bih mogao biti suvišan. Morao sam biti ovdje iz nekoga razloga. A to znači da iz nekoga razloga ovdje moraš biti i ti.”

“Mogao bih biti zatvoren u orahovoj ljusci iDržati, da sam kralj beskrajnog prostora; kad samo ne Bih imao ružnih snova”

“Radi se o tome da odlazim jer ti tako želiš. Radi se o tome da nastojim biti dobar, častan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga što mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, časni, plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve što je moguće bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoći da sav svoj svijet svedeš na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otišao s tobom vani da te zadržim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odričem te se da bi ti mogla sačuvati kakvu-takvu cjelinu.”

“Nite, ti si živ. To znači da je tvoj potencijal bezgraničan. Možeš učiniti, stvoriti, sanjati što god poželiš. Ako ti promijeniš svijet, on će se doista promijeniti. To je potencijal. Čim umreš, potencijal nestaje. Gotovo je. Što si napravio, napravio si, svoj san si odsanjao, svoje ime ispisao. Možda te sahrane ovdje, možda čak postaneš jedan od onih koji hodaju i poslije smrti. Ali potencijala više neće biti.”

“Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.”

“Moja istraživanja trajala su čitavu godinu i najzad sam zaključio da samo reljef boje, znalački stavljen na platno, može da da oku pravi utisak. To je bio period koji su moji roditelji nazvali „kameno doba“. Upotrebljavao sam kamenje da bih dobio, na primer, veoma blistav oblak. Lepio sam kamenje na platno, a zatim ga bojio. Jedan od mojih najvećih uspeha u ovom žanru je bio zalazak sunca sa kao krv crvenim oblacima. Nebo je bilo prepuno kamenja svih dimenzija, od kojih su neki bili veliki kao pesnica. Ova slika je dugo visila na zidu porodične trpezarije i sećam se da nas je često, u tišini posle večere, iznenađivao šum kamena koji bi, odlepivši se sa slike, padao na pod. Moja majka bi prestala da šije, a otac ju je uvek umirivao rečima: -Nije ništa, to je samo još jedan kamen pao sa neba našeg deteta.”