“Najljepše od svega je to što je hodža smatrao da ima lijep glas! Dječak je, međutim, nalazio da Allah nije stvori ružniji glas, a kad god bi kazivao božije riječi: "Najodvratniji glas je revanje magarca", odmah bi se sjetio hodže.”

“Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći.Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno.Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično.Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori.Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.”

“Tako nije čitao još od vremena kad je bio sasvim mlad i kad je od književnosti tražio životne odgovore. I sad je kao i nekad osjećao da je upravo sve onako kako pjesnik kaže da je u tekstu rečeno nešto što je on sam već davno osjećao i bio je spreman da ustane i počne živjeti i djelovati prema tekstu koji ima pred sobom. Dobro je znao kamo to vodi dobro je znao što postaje onaj tko svijet pokuša urediti prema knjizi a opet nije mogao sebi pomoći.”

“Čovjek je svinja koja biserje riječi uvalja u blato vlastitih djela. Velike riječi i niski udarci. Zato se lijepe stvari najljepše zato što su ostale na riječima. Kakav bi primjerice, Petrarca bio muž onoj stvojoj neostvarenoj ljubavi da se njihovi susreti nisu svodili na nedjeljne mise? Kakvi bi jedno drugom bili da su zajedno doživjeli probavne smetnje, menopauzu, sredovječnu krizu, zlovolje, depresije, histerije? Velike su ljubavi glamurozne samo zato što su ostale nedorečene. To je bolna istina.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“Čovjek, znači nije došao na ovaj svijet da bi provodio prijatan i lijep život i odavao se zadovoljstvu i udobnosti, nego je ovdje došao kako bi, trgujući ogromnim kapitalom koji mu je pri ruci, a to je njegov život, zaradio sreću vječnog i trajnog življenja.”