“Čovjek je svinja koja biserje riječi uvalja u blato vlastitih djela. Velike riječi i niski udarci. Zato se lijepe stvari najljepše zato što su ostale na riječima. Kakav bi primjerice, Petrarca bio muž onoj stvojoj neostvarenoj ljubavi da se njihovi susreti nisu svodili na nedjeljne mise? Kakvi bi jedno drugom bili da su zajedno doživjeli probavne smetnje, menopauzu, sredovječnu krizu, zlovolje, depresije, histerije? Velike su ljubavi glamurozne samo zato što su ostale nedorečene. To je bolna istina.”

“Ljudi često jednostavno ne znaju da najbolje stvari u životu uopće nisu stvari, već ono što smo uz njih proživjeli. Stvari su samo tragovi, svijetle ili tamne točke pomoću kojih se snalazimo u bespuću vremena I sjećanja.”

“Muškarci su djeca, razulareni klinci koji su u stanju do smrti naklapati o nekakvim snovima, o idealima za koje su pali ili su još spremni za knjih propadati. Žene su jake, one stisnu zube I pregrme svaki užas, prebole svaku bol. Mukarci možda ne plaču, teško im je pustiti suzu. Ali zato, čim ih nešto pogodi, oni padaju ispod šankova, pucaju si u glavu, bacaju se kroz prozore. ”

“Riječi se talože ako ih ne izbacimo. Ali ne kao snijeg, nego prije poput otpada na tržnici ili osušena cvijeća s grobova: sve na kraju počne trunuti, zaudarati. Ljudi bježe od onih u kojima se previše toga nataložilo.”

“Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.”

“Ako je lutao, bilo je to zato, što za neke ljude uopšte nema pravog puta.Kad bi ga pitali, šta zapravo kani postati, davao bi različite odgovore, jer je običavao reći ( a bio je to već i napisao), da nosi u sebi mogućnosti za hiljadu načina života, zajedno s potajnom svesti, da su to zapravo same nemogućnosti.”

“„Sve je to nastalo otud“ – mislio je Nehljudov – „što svi ti ljudi – gubernatori, nadzornici, policijski pristavi, redari – misle da na svijetu ima takvih položaja na kojima nije neophodno ljudski se odnositi prema ljudima. Ta svi ti ljudi – i Maslenikov, i nadzornik, i oficiri pratioci – svi oni, da nisu gubernatori, nadzornici, oficiri, dvadeset bi puta razmislili smiju li se otpravljati ljudi po takvoj žegi i u tolikoj gomili, dvadeset bi puta zastali, a kad opaze da čovjek slabi, nestaje mu daha, izveli bi ga iz gomile, odveli u sjenu, dali mu vode, pustili da se odmori, a kad bi se dogodila nesreća, iskazali bi žaljenje. Oni to nisu učinili, čak su i druge priječili da to učine jedino zato što nisu pred sobom gledali ljude i svoje obveze prema njima, nego službu i njene zahtjeve koji su im bili značajniji nego zahtjevi ljudskih odnosa. „U tome je sve“ – mislio je Nehljudov- „Ako se može ustvrditi da bi išta bilo važnije nego osjećaj čovjekoljublja, makar i na jedan sat, i makar u jednom jedinom , izuzetnom slučaju, onda nema zločina koji se ne bi smio izvršiti nad ljudima bez osjećaja krivice.”