“Muškarci su djeca, razulareni klinci koji su u stanju do smrti naklapati o nekakvim snovima, o idealima za koje su pali ili su još spremni za knjih propadati. Žene su jake, one stisnu zube I pregrme svaki užas, prebole svaku bol. Mukarci možda ne plaču, teško im je pustiti suzu. Ali zato, čim ih nešto pogodi, oni padaju ispod šankova, pucaju si u glavu, bacaju se kroz prozore. ”

“Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su.Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike.Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu.Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao.Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve.Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima.Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično.Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda.Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina.To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".”

“Znaš zanimljivo je da djeca uče mnogo više i mnogo brže od odraslih. Znaš li zašto je tako? Zato jer su otvorenog uma. Zato jer žele znati i žele naučiti. Odrasli misle da sve znaju. Odrastu i lako zaborave da umjesto da otvore um i razviju ga, oni odluče u što će vjerovati, a u što ne. Ne možeš donijeti odluku o takvim stvarima - ili vjeruješ ili ne. Oni su cinični, gube vjeru i žele znati samo one stvari koje će im pomagati iz dana u dan. Ne zanimaju ih male stvari. Ali, male stvari čine život.”

“Ali čovek zaboravlja stvarnost i pamti samo reci. Što je reči više upamtio, to ga pametnijim smatrajunjegovi drugovi. On gleda velike transformacije sveta, ali ih ne vidi onako kako su bile sagledane od prvog čoveka koji se suočio sa stvarnošću.Radije tražite to Bezimeno u sebi, to što nadolazi dok mu se obraćam. Ono ne opaža moje reči, već realnost u meni, čiji je deo. To je atman, koji čuje mene, a ne moje reči. Sve ostalo je nestvarno. Definisati znači izgubiti. Bezimeno je suština svih stvari. Bezimeno je nesaznatljivo, moćnije čak i od samog Brame. Stvari prolaze, ali suština ostaje.Snovi bivstva su san u formama. Forme prolaze, nestaju, ali bivstvo ostaje; i sanja nove snove. Čovek tim snovima daje imena i zamišlja da je uhvatio bivstvo samo, a ne zna da samo priziva privide.PONEKAD, MOŽDA, POJAVI SE SANJAR KOJI JE SVESTAN DA SANJA. ON MOŽDA KONTROLIŠE DELIĆ SUPSTANCE SNA, U STANJU JE DA TOM SUPSTANCOM RASPOLAŽE PO SVOJOJ VOLJI, ILI MOŽDA USPEVA DA SE PONEKAD DELIMIČNO PROBUDI, DOSPEVAJUĆI TAKO DO POVEĆANE SAMOSPOZNAJE. AKO IZABERE PUT SAMOSPOZNAJE, NJEGOVA SLAVA ĆE BITI VELIKA, KROZ SVE VEKOVE ON ĆE SIJATI KAO ZVEZDA. ALI AKO SE, MEĐUTIM, OPREDELI ZA STAZU TANTRI, GDE SE SPAJAJU SAMSARA I NIRVANA, GDE SE SVET SHVATA ALI SE ISTOVREMENO U NJEMU ŽIVI, ON ĆE BITI JEDAN OD MOĆNIH MEĐU SANJARIMA. MOĆ SVOJU ON MOŽE UPOTREBITI ZA ZLO ILI ZA DOBRO.Živeti u Samsari, međutim, znači biti podložan uticaju moćnih sanjara. Ako oni moć koriste za dobro, nastaju zlatna vremena. Ako je koriste za zlo, nastaju mračna vremena. San se može preobraziti u košmar.Čovek mora prvo da odradi opterećenja svoje karme, svog mesa, tela, pre nego što dostigne prosvetljenje.U svetlosti večnih istina, kažu mudraci, patnja je kao ništa; u terminima Samsare, kažu mudraci, ona vodi dobru.Bezimeno, čiji smo deo svi mi, sanja formu. Koji je najviši atribut ijednoj formi dostupan? Lepota. Bezimeno je, dakle, umetnik. Problem, dakle, nije u oblasti dileme dobro - zlo, nego u estetskoj oblasti. Boriti se protiv onih koji su među sanjarima moćni a koji svoju moć koriste za zlo ili za ružnoću, ne znači boriti se za ono čemu su nas mudraci podučili da je besmisleno u terminima Samsare ili Nirvane, već znači boriti se da san bude sanjan, simetrično, ritmično, sa poentom i kontrapunktom, izbalansirano, tako da postane lep kao umetničko delo.”

“U redu, možda ovo zvuči malo uvrnuto. Ali ako vaša kanta za smeće ili tačke imaju kakvu ulupinu, nećete kupovati nove. Možda je to zato jer vam kante za smeće i tačke ne služe kao simboli socijalnog statusa i identiteta. Za Jai i mene naši su oštećeni automobili postali potvrda našeg braka. Ne treba se baš sve popraviti.”

“Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.”