“Kad naiđu teška, mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše nerazumevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz.Gledajući vojnike i žandarme koji su do malopre bili i ubijali, video sam im u očima, duboko ispod spoljnjeg besa i drskosti, jedva primetno kolebanje u kom je bilo i životinjskog straha i neke želje da se ne bude na tom mestu ni u tom obliku. U tom drhtanju u dnu zenica pročitao sam odjednom jasan i nesumnjiv jadni, strašni i detinjski Kainov odgovor: - Zar sam ja čuvar brata svoga?”

“Kud sam ja sve lutao? Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjeno moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah. Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda na magle koje se nadvijaju po dolinama. Bio sam nijemi, oholi gost zivota.”

“Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi.Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.”

“Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.”

“Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.”

“Često sjedim sate i sate i gledam u hladne jesenje boje.Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu. Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro. Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav”

“Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj!- Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.- Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.- Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.- Hoćeš da usneš, sine moj?Ne, oče, idem da ž i v i m.”