“Kud sam ja sve lutao? Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjeno moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah. Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda na magle koje se nadvijaju po dolinama. Bio sam nijemi, oholi gost zivota.”

“- Nasmej mi se. Nasmej mi se pa da na tvom licu, barem jednom ugledam svetlost onog sveta. Podseti me na toplinu pekare u koju sam, vraćajući se iz škole sa tašnom u ruci po snežnom zimskom danu, ulazila da kupim zemičku; podseti me kako sam po vrelom letnjem danu sa keja radosno skakala u more; podseti me na prvi poljubac, na prvi zagrljaj, na orah do čijeg sam se samog vrha popela sama, na letnje veče u kojem sam bila van sebe, na noć u kojoj sam se veselo napila, na ušuškanost u mom jorganu i na lepo dete koje me je sa ljubavlju pogledalo. Sve je to u onoj zemlji, i ja želim tamo da odem, pomozi mi, pomozi mi da bih mogla srećna da prihvatim to da me je sve manje svaki put kad udahnem.”

“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”

“Ako ja, ma kako se na to gledalo, sa svog licnog gledista bacim, razdvojivsi samoga sebe, pogled na onog mladog covjeka kakav sam tada bio, treba da se zalim, sto me sudbina nije rodila pomalo niktovom, i ne mogu se utjesiti zbog svog prevelikog postenja. Ne bih li ja, naprotiv, sve bio dao, da u sebi izbrisem svako iskustvo, da opet imam svoju djetinju dusu i da s njome zivim u cistoci? To moje JA, sto ga svi poznajete, ne zaboravite, to je uprljano svom necistocom zivota. Ako je istina, da covjek moze izvuci neki ponos iz hrpe onih godina koje je prozivio u necistoci, tad me, pristajem, nazovite svojim starijim bratom.”

“Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise.Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom.Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.”

“Blue Boy i ja krenuli smo u potragu za planinom. I našli smo jednu još prije zore. To nije bila baš bogzna kakva planina, prije bi se moglo reći da je to bilo brdo, ali Blue Boy je zacvilio kad ju je vidio.Odnio sam ga do vrha dok je na istoku izlazilo sunce. Ležao je i promatrao me dok sam mu kopao grob. Nije mogao podignuti glavu, ali dao mi je do znanja kako zna; naćulio je uši i nije skidao oka s mene.Kad sam završio s kopanjem, sjeo sam na zemlju i stavio njegovu glavu u krilo. Povremeno, kad bi smogao snage, polizao bi me po ruci.Malo kasnije je bez napora izdahnuo i glava mu je klonula preko moje ruke. Sahranio sam ga duboko u zemlji i naslagao teško kamenje na njegov grob. Tako da ima svoj mir.Kad sam stavio zadnji kamen, pomislio sam kako je zahvaljujući svom dobrom nosu sigurno već na pola puta natrag u planine.Lako je njemu sustići djeda.”