“Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.”

“Izgledalo je fantastično i nevjerojatno, pa ipak je bilo istinito: oni su mogli da čine sa svojom mladošću što hoće, u jednom svijetu gdje su zakoni društvenog i osobnog morala, sve tamo do daleke granice kriminala, bili upravo tih godina u punoj krizi, slobodno tumačeni, primani ili odbacivani od svake skupine ljudi i svakog pojedinca; oni su mogli da misle kako hoće, da sude o svemu, slobodno i neograničeno; oni su smjeli da govore što hoće, i za mnoge od njih te riječi su bile isto što i djela, one su zadovoljavale njihove atavističke potrebe za junaštvom i slavom, silovitošću i razaranjem, a nisu povlačile za sobom obavezu na djelovanje ni neku vidljivu odgovornost zbog izrečenog.”

“Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto "kao na Drini ćuprija".”

“Ali nocu, tek nocu, kad ozive i planu nebesa, otvara se, beskrajnost i silna snaga toga sveta u kom se ziv covek gubi i ne moze da se priseti ni sama sebe ni kuda je posao ni sta hoce ni sta treba da radi. Tu se samo zivi, istinski, vedro i dugo; tu nema reci koje tesko obavezuju za ceo zivot, ni smrtonosnih obecanja ni bezizlaznih polozaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo tece i istice, a sa smrcu ili sramotom kao jedinim izlazom na kraju. Da, tu nije kao u dnevnom zivotu, gde ono sto je jednom receno ostaje neporecivo, a obecano neizbezno. Tu je sve slobodno, beskrajno, bezimeno i nemo.”

“Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.”

“Mnoge snage jačaju i rastu,mnogi se ljudi rađaju,rastu i umru,ali svi hoće više i bolje. Mnogo smo sami i bijeni sudbinom ali,u stvari,svi se mi ljudi držimo za ruke”

“I kad oni koji me tlače, truju i jedu, i koji za drugi život i ne znaju, nalaze u sebi snage, izdržljivosti i veštine za borbu, zašto da je ne nađem ja koji sam gledao i koji ću opet videti sjaj drugog, lepšeg života za koji nijedna žrtva nije prevelika i nijedna cena previsoka?”