“Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.”

“Imao sam puno takvih dana u životu i pamtim ih samo po tome što sam ih zaboravio...Oni su kao slike u decijim farbankama koje ožive tek kad se oko njih potrudiš, i ja sam, kao i svi, preskocio mnogo stranica tragajuci za slikama koje cu lakše obojiti.”

“Svi su ratovi sveti - rece - za one koji se u njima bore. Kad ljudi koji pokrecu ratove ne bi od njih napravili svetinje ko bi bio toliko lud da se tuce? Ali ma kakve bile krilatice koje besjednici dobacuju ludacima koji se tuku, ma kako plemenite svrhe oni pripisivali ratovima, rat uvijek ima samo jedan razlog. A taj razlog je novac. Svi ratovi su stvarno bili tuce oko novca. Ali je malo ljudi koji to shvataju. Njihove usi su tako pune trestanja truba, dobosa i lijepih rijeci besjednika, koji se uostalom ne micu iz kuca.”

“Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.”

“Ljudi često jednostavno ne znaju da najbolje stvari u životu uopće nisu stvari, već ono što smo uz njih proživjeli. Stvari su samo tragovi, svijetle ili tamne točke pomoću kojih se snalazimo u bespuću vremena I sjećanja.”

“Izgledalo je fantastično i nevjerojatno, pa ipak je bilo istinito: oni su mogli da čine sa svojom mladošću što hoće, u jednom svijetu gdje su zakoni društvenog i osobnog morala, sve tamo do daleke granice kriminala, bili upravo tih godina u punoj krizi, slobodno tumačeni, primani ili odbacivani od svake skupine ljudi i svakog pojedinca; oni su mogli da misle kako hoće, da sude o svemu, slobodno i neograničeno; oni su smjeli da govore što hoće, i za mnoge od njih te riječi su bile isto što i djela, one su zadovoljavale njihove atavističke potrebe za junaštvom i slavom, silovitošću i razaranjem, a nisu povlačile za sobom obavezu na djelovanje ni neku vidljivu odgovornost zbog izrečenog.”