“Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.”

“Njihovi se pogledi susretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadršće ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznuća, ni strasti, ni težnje ni želje - ljubav što se rodila u patnjama. Ni ruke im se nisu dodakle ni usta primakla. Samo se suze u njihovim očima nijemo zagrliše čistim zagrljajem. Ni jedno nije progovorilo. Kao da su oboje željeli da se taj trenutak vine u vječnost.”

“Govorim to ozbiljno. Nije naš zadatak da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce ni mesec, ni more ni kopno. Nas dvojca smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.Duboko je uvlačio u sebe vlažni, gorki miris vazduha u parku i pri svakom koraku mu se činilo da gura prošlost daleko od sebe, kao čamac koji mu, stigavši na obalu, više ničemu ne služi. U tom ispitivanju i spoznaji nije bilo ni traga ni mirenja sa sudbinom i prkosno, i prožet preduzimljivim žarom, uperio je pogled u novi život koji više nije smeo da se iscrpi u nedoumici i sumornom lutanju; već treba da ga, kao strmi put, smelo povede naviše. On se kasnije, i možda sa više gorčine nego što to obično čine muškarci, oprostio od slatkog sutona mladosti. Sad se siromašan i sam obreo usred bela dana i više nije hteo da izgubi nijedan jedini njegov dragoceni čas.Sasušeno drvo je zauvek mrtvo, smrznuta ptica se nikad više ne vraća u život, a isto tako ni čovek kad umre.”

“Svako mora da ima upaljen fenjer u glavi. Da mu svetli danju i noću. Jer, ko ne svetli iznutra, taj ne živi; fenjer pomaže da bolje vidimo lica, predmete, šta se dogadja. On pomaže da odaberemo, nanižemo i svaku sitnicu povežemo u sliku, u pletivo; da u jednom životu otkrijemo sto drugih. Bez upaljenog fenjera nema ni reči; nema priče u kojoj život diše, jeca ili se razliva od miline”

“Kad god se nasmiješiš, radost se oko tebe širi poput kolobara u bari, i kad god si tužan, nitko nigdje ne može biti stvarno sretan. A isto ti je tako i sa znanjem, jer kad god naučiš nešto novo, čitav svijet postaje mnogo bogatiji.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”