“Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po tvom srcu.”

“O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?”

“Čim možemo nekom čoveku da kažemo jasno i otvoreno da nas je uvredio i da navedemo posve određeno čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to učinimo. Muka je dok uvredu nosimo ćutke u sebi.”

“Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula i pricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.”

“Neka ti nije žao rad samoće i šutnje što je oko tebe. Možda udes dobro misli s tobom, možda je to stara nečija molitva koja te okružuje tišinom kao zaštitom, možda u tvom ćutanju leže pokopane riječi koje nose nemir i nesreću.U samoći je brod tvoj miran, desnu ruku držiš na kormilu. - Ludo srce, zar ti nije žao da te ne vitla bura bespućem?”

“Često sjedim sate i sate i gledam u hladne jesenje boje.Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu. Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro. Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav”

“Jer, i najveće pustinje imaju svoje proleće, pa ma kako kratko i neprimetno bilo.”