“Tko nije naučio gledati nebo u potoku, ne zna što su ribe na drveću.”

“Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!”

“A meni je bilo čudno otkud teta Lucija zna sve što se događa u selu, i zna sve što je netko rekao i ovaj što je njemu odgovorio, i tko je kamo otputovao, i što tamo radi. Teta Lucija me podsjeća na televizijski dnevnik, jer i na dnevniku ispričaju što se sve dogodilo na raznim stranama. Samo dnevnik traje pola sata, a teta Lucija mnogo duže.”

“Nisam vjerovao u slikarstvo za "izabrane". Uvijek sam osjećao da slika mora pobuditi nešto i kod onoga tko je ne običava inače gledati, kao što Moliere uspijeva nasmijati vrlo inteligentnog čovjeka, kao i onoga koji ništa ne razumije. Shakespeare također. I u mom radu, jednako kao i u Shakespeareovom, često se mogu susresti burleskne stvari, relativno čak i vulgarne.Na taj način mogu svakome biti dostupan. To nije zbog toga što bih želio dobrodošlicu publike, već što želim doprijeti do svakog stupnja mišljenja.”

“Ako s nečim čovjek nije upoznat, mora pitati kako bi naučio. To je zaista puno bolje nego pretvarati se da znaš više nego što znaš samo zato jer se u svojoj umišljenosti ne želiš prikazati neukim.”

“Na drveću nije više bilo samo lišća, nego i smeđih plodova, na grmovima nisu bili samo cvjetovi, nego grozdovi crvenih bobica. U glasu vjetra čuo se prizvuk grube muževnosti - to nije bio ton ljubavnika, nego supruga.”