“Najveću vrijednost imaju neizreciva znanja, ali još uvijek se nadam, ako ispišem podosta toga, i ona će se nazrijeti negdje između redova.”

“Jedina važna cena je ona koju sami sebi pripisujemo. Ukoliko sebi određujemo previše nisku cenu i svet će se sa njom saglasiti. Ali ako prikažemo sebe u najboljoj svetlosti, svet će i tu našu procenu sebe samih spremno prihvatiti”

“Ona je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u životu propustiti. Često je putovala a još češće patila jer ne putuje. Smatrala je da su pravi povod i sreća uvijek negdje drugdje stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep kako da u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se barem tako kažu snovi život pretvara u bajku.”

“»Malo se ona trudila, i mnogo se kajala, / I šapćući >Nikad neću pristati< — uvijek pristajala.« (Byron)”

“Svako je genijalac. Međutim ako prosuđuješ ribu na osnovu njene sposobnosti da se penje uz drvo ona će ceo život provesti u ubeđenju da je glupa.”

“Erika se odrekla svoje volje. Svoju volju, kojom je dosada upravljala majka, predaje poput štafetne palice Walteru Klemmeru. Naslanja se na zid i čeka odluke o sebi. Odriče se, istina, svoje slobode, ali postavlja jedan uvjet: Erika Kohut upotrijebit j:e svoju ljubav za to da ovaj mladić postane njen gospodar. Što više vlasti nad njom zadobije, to će vise postajati njena, Erikina, tvorevina. Klemmer će već potpuno biti njen rob kada se budu, na primjer, odvezli u Ramsau na planinarenje. Ali on će se, naravno, smatrati Erikinim gospodarom. Da bi to postigla Erika će upotrijebiti svoju ljubav. Jer to je jedini način da se njihova ljubav ne istroši prebrzo. On mora povjerovati: ta mi se žena potpuno predala. Ali će zapravo on postati Erikino vlasništvo. Tako to ona zamišlja. Sve može poći nizbrdo jedino ako Klemmer pročita pismo i osudi njegov sadržaj. Zbog gađenja, srama ili straha, ovisno o tomu koji će osjećaj u njemu prevladati. Svi smo mi ljudi i stoga nesavršeni, tješi Erika lice muškarca preko puta sebe, koje upravo želi poljubiti i čije se crte sve više smekšavaju te gotovo rastapaju. Pod njenim pogledom učiteljice.”