“Noć je bila od onih u kojima se usamljenost čini kao nesvladiva daljina.”

“Nomadom je postao onda kada je o omjeru ljepote počeo razmišljati kao o ljubavnom odnosu između dvaju dijelova u kojem se suprotnosti privlače upravo magičnom snagom, a isti omjer jednako gospodari i arhitekturom i prirodom.”

“Zar mi Friedrich ne može reći jesu li moje fotografije umjetnost? Što je uopće umjetnost? Ostarjela sam, a da me nisu uputili u odrastanje. Nazivaju me umjetnicom, premda o umjetnosti ne znam ništa. Moje su fotografije lov trenutka u koji sam ulovljena i sama. Otimam se vremenu kao muha paučini i to nazivaju umjetnošću! Je li umjetnost bilježiti dubinu? Bilježiti? Nije li i ova riječ infinitiv...? Fotografirati, bilježiti, loviti, uhvatiti.”

“Još uvijek silno vjerujem u umjetnost kao medikament!”

“Vrijeme se vrti oko nas premda se čini kako smo mi podređeni vrtnjama Vremena.”

“Znala je, klice svojih uspona i padova nosimo u sebi. Prekrivamo ih odjećom i pokretima, ali katkad, kada se zaustavi vrijeme, trenutak odaje ono kakvi jesmo i kakvi ćemo biti.”

“Tada sam počeo postavljati pitanja o tome što je volja, gdje je duša, čime se hrani misao i je li i ona, misao, također imenica iz skupine mislenih imenica, mogu li glagoli napadati, a ako mogu, jesu li predmet njihova napada moje misli ili moji organi..., i na koncu, ako mogu zamisliti svoje unutarnje organe, jesu li tada po postanku organi ispred misli ili je misao ta koja proizvodi moje tijelo?”