“Sklupčam se u podnožju stubišta. To je mjesto gdje mačka sjedi kad hoće da se ljudi spotaknu preko nje. Uvijek sam htjela biti mačka. Topla i pripitomljena kad to želiš, divlja kad ne.”

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”

“Mislim da riječi uopće ne dopiru do ljudi. Možda ništa ne dopire.”

“Dobrodosao na mjesto gdje uvijek kazemo da je nebo plavo, cak i kad je sivo jer poznajemo boju iza oblaka.”

“Zatvaram oči i zamišljam da sam drvo okupano sunčevim svjetlom, da ne želim ništa osim kiše.”

“A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.”

“Možda će u vrtu biti nešto drugačije - divlji bizoni, svemirski brod, brda crvenih ruža. Otvaram stražnja vrata vrlo polako, moleći svijet da mi donese nešto novo i iznenađujuće. Ali sve je zastrašujuće poznato - prazne gredice cvijeća, mokra trava i niski sivi oblaci.”