“No mi kršćani upućeni smo po središtu našega Creda - 'mučen pod Poncijem Pilatom' - u povijest u kojoj je bilo razapinjanja i mučenja, u kojoj se plakalo i tako rijetko ljubilo. I nikakav od povijesti udaljeni mit, nikakav Platonovi idejni Bog, nikakva gnostička soteriologija i nikakav apstraktni govor o povijesnosti naše egzistencije ne mogu nam vratiti onu nedužnost koju smo u toj povijesti izgubili.”
“I onda smo išli još dugo kroz šumu, ne govoreći ništa, ali ovaj put je u toj tišini bilo neke ljepote, bilo je naše savezništvo.”
“Da kažem nešto o sebi.Predstaviću se.Nekada se u školi često tako radilo. Sa svakim novim razredom, izlazili bismo redom pred odeljenje i pred svima govorili o sebi. Meni je to stvarno teško padalo. U stvari, nije samo da mi je bilo teško. Ja u tom činu nisam mogao da pronađem nikakav smisao. Šta ja, uopšte, znam o sebi? Da li sam ja kojeg spoznajem svojom svešću onaj pravi ja? Kao što moj glas snimljen na traci ne zvuči kao moj, predstava koju imam o sebi možda je samo iskrivljena slika koju sam stvorio prema svom nahođenju. Uvek sam tako razmišljao. Kad god bih se predstavljao, kad god bi trebalo da govorim o sebi pred drugima, osećao bih se kao da svojom rukom prepravljam ocene u dnevniku. Uvek mi je bilo neprijatno. I zbog toga sam u tim trenucima pazio da govorim samo i objektivnim činjenicama koje nisu zahtevala obrazloženja i tumačenja (Ja imam psa. Volim da plivam. Ne volim da jedem sir - i slično), pa ipak mi se nekako činilo kao da iznosim izmišljene podatke o izmišljenoj osobi. S takvim osećanjem slušao sam predstavljanje ostalih, pa mi se činilo da oni ne govore o sebi već o nekom drugom. Svi smo mi živeli u izmišljenom svetu i udisali izmišljeni vazduh.”
“Ali kamo idemo, ne znamo. Možda ćemo uspjeti preživjeti boleštine i umaknuti selekcijama, možda ćemo izdržati napor i glad koji nas rastaču: a onda? Ovdje, trenutačno daleko od psovki i batina, iznova se možemo vratiti sebi samima i meditirati, a tada postaje jesno da se nećemo vratiti. Mi smo putovali sve dovde u plombiranim vagonima! Vidjeli smo kako put ništavila odlaze naše žene i djeca; nakon što su od nas napravili robove, marširali smo sto puta tamo-amo zaludu, ugašene duše prije bezlične smrti. Nećemo se vratiti. Odavde nitko ne smije izaći, jer bi u svijet mogao ponijeti, zajedno sa znakom utisnutim u tijelo, opaku vijest o tome koliko čovjeku treba hrabrosti, u Auschwitzu, da bude čovjek.”
“U kršćanstvu doduše poznajemo kultnu anamnezu; no imamo li - barem u začecima - doista anamnetičku kulturu koja kultski spomen muke povezuje s našim povijesnim iskustvima te tako sprječava da muka na koncu bude slavljena samo kao od povijesti udaljeni mit?”
“Ti si dragocjenost jer nitko u povijesti čovječanstva nije bio kao ti. I samo zato ti možeš domovini, svijetu i sebi dati to što je u tebe stavio Bog.”