“Odakle dolazi dojam da je Crkva lakše izlazila na kraj s krivcima-počiniteljima negoli s nedužnim žrtvama? Nije li naša kristologija toliko pretjerano determinirana soteriološki da više niti ne dopušta teodicejsko pitanje (na koje se niti može dati odgovor niti ga se može zaboraviti)?”

“Očevidno je da ne postoji nikakav smisao povijesti koji bi se dao spasiti leđima okrenutim prema Auschwitzu niti postoji Bog kojemu se čovjek može klanjati leđa okrenutih prema Auschwitzu. Kao teološko-politička katastrofa Auschwitz ne ostavlja pošteđenima niti kršćanstvo i njegovu teologiju niti društvo i njegovu politiku.”

“Radi se mnogo više - i to isključivo - o pitanju kako uopće valja govoriti o Bogu pred neizmjernom poviješću trpljenja svijeta, 'njegovoga' svijeta. To je pitanje, kako ga ja vidim, glavno pitanje teologije; ona ga ne smije niti eliminirati niti svojim odgovorom prepuniti.”

“Trpljenje patnikâ nije ništa veliko ni uzvišeno; u svome korijenu ono je sve drugo samo ne solidarno trpljenje, ono nije naprosto znak ljubavi, nego je daleko više naznaka za to da se više ne može ljubiti.”

“Molitveni jezik jedini je jezik u kojem nema jezičnih zabrana. Kako je već rečeno, on je obuhvatniji od jezika vjere koja je sigurna u samu sebe. U jeziku molitve može se naime reći i to da se ne može vjerovati.”

“Nije li u međuvremenu kršćanstvo što dalje to više gubilo tu osjetljivost za situaciju? Ono više ne najavljuje, ne naviješta, ono još samo ponavlja ono što jest pa ga onda iritira vlastita mjerodavnost koja nema nikakvih posljedica.”

“U kršćanstvu doduše poznajemo kultnu anamnezu; no imamo li - barem u začecima - doista anamnetičku kulturu koja kultski spomen muke povezuje s našim povijesnim iskustvima te tako sprječava da muka na koncu bude slavljena samo kao od povijesti udaljeni mit?”