“Potkraj Drugoga svjetskog rata izvukli su me iz škole i, kao šesnaestogodišnjaka, gurnuli u vojsku. Nakon kratke vojničke izobrazbe u würzburškim kasarnama došao sam na frontu koja se u to vrijeme već bila pomakla preko Rajne u Njemačku. Četa je bila sastavljena iz samih mladih ljudi, bilo nas je preko stotinu. Jedne večeri komandir čete poslao me prenijeti jednu poruku u komandu bataljona. Noću sam lutao razorenim selima i majurima, a kad sam se pred jutro našao na mjestu gdje sam ostavio svoju četu, našao sam još samo mrtvace: četu je pregazio kombinirani napad lovaca-bombardera i tenkova. Svima njima, s kojima sam još dan ranije dijelio dječje tjeskobe i mladenački smijeh, sada sam mogao gledati još samo ugasli mrtvi obraz. Ne sjećam se ničega doli jednog krika bez glasa. I danas još vidim samoga sebe tako, a iza spomena na to raspali su se snovi mojega djetinjstva.”
“Pitao sam roditelje što mi je činiti.- Podrži je — rekla je mama. — Ako je voliš, pruži joj podršku.Tako sam i učinio. Taj sam tjedan proveo na predavanjima, boraveći u uredu koji se nalazio u hodniku gdje je i ona radila. Nekoliko puta sam se zaustavio tek da vidim je li sve u redu. - Želim samo vidjeti kako si - govorio sam. - Ako mogu bilo što učiniti, samo reci.Nakon nekoliko dana, ona me nazvala: — Čuj, Randy, sjedim ovdje, osjećam kako mi nedostaješ i želim da si tu kraj mene. To nešto znači, što misliš?Konačno je shvatila. Ipak je bila zaljubljena.Moji roditelji su još jednom bili u pravu. Ljubav jest pobijedila. Na kraju tjedna Jai se preselila u Pittsburgh.Zidovi od opeka postoje s razlogom. Oni nam daju priliku shvatiti koliko žarko nešto želimo.”
“Blue Boy i ja krenuli smo u potragu za planinom. I našli smo jednu još prije zore. To nije bila baš bogzna kakva planina, prije bi se moglo reći da je to bilo brdo, ali Blue Boy je zacvilio kad ju je vidio.Odnio sam ga do vrha dok je na istoku izlazilo sunce. Ležao je i promatrao me dok sam mu kopao grob. Nije mogao podignuti glavu, ali dao mi je do znanja kako zna; naćulio je uši i nije skidao oka s mene.Kad sam završio s kopanjem, sjeo sam na zemlju i stavio njegovu glavu u krilo. Povremeno, kad bi smogao snage, polizao bi me po ruci.Malo kasnije je bez napora izdahnuo i glava mu je klonula preko moje ruke. Sahranio sam ga duboko u zemlji i naslagao teško kamenje na njegov grob. Tako da ima svoj mir.Kad sam stavio zadnji kamen, pomislio sam kako je zahvaljujući svom dobrom nosu sigurno već na pola puta natrag u planine.Lako je njemu sustići djeda.”
“Stavio sam masku preko lica, mislio sam da ću tako lakše zaspati. Međutim, prevario sam se: nikako se nisam mogao navići na ono što sam vidio kroz nju. Činilo mi se kao da nisam u autobusu, da lebdim na nekakvom pijanom brodu, da je sve oko nas tiješnje i mračnije, a oni grabovi i panjevi vani još sablasniji. Kao da svijet, kada navučemo masku preko lica, postaje nekako drugačiji, uži, manji, ili tako nekako.”
“„Ali bilo mi je žao. Još uvijek mi je. Bilo mi je žao što sam propustila zapaziti kako sam samo ja na sigurnoj zaobilaznici, dok je on u toj vezi bio sam i izložen. Ponovno sam bila sebična i okrutna prema nekome za koga sam se trebala pobrinuti.Prije tvoje smrti mislila sam kako je naša veza zrela i razumna. Ali s moje strane, bila je kukavička, pasivna opcija potaknuta više mojom nesigurnošću negoli onim što je Todd zasluživao... aktivnim izborom kojemu je poticaj bila ljubav.”
“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”