“Radi se mnogo više - i to isključivo - o pitanju kako uopće valja govoriti o Bogu pred neizmjernom poviješću trpljenja svijeta, 'njegovoga' svijeta. To je pitanje, kako ga ja vidim, glavno pitanje teologije; ona ga ne smije niti eliminirati niti svojim odgovorom prepuniti.”

“Odakle dolazi dojam da je Crkva lakše izlazila na kraj s krivcima-počiniteljima negoli s nedužnim žrtvama? Nije li naša kristologija toliko pretjerano determinirana soteriološki da više niti ne dopušta teodicejsko pitanje (na koje se niti može dati odgovor niti ga se može zaboraviti)?”

“Tko npr. formulira govor o Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu tako da se u njemu više ne čuje Jobov uzdisaj i tužaljka 'Ta dokle još?', taj se ne bavi teologijom nego mitologijom.”

“Očevidno je da ne postoji nikakav smisao povijesti koji bi se dao spasiti leđima okrenutim prema Auschwitzu niti postoji Bog kojemu se čovjek može klanjati leđa okrenutih prema Auschwitzu. Kao teološko-politička katastrofa Auschwitz ne ostavlja pošteđenima niti kršćanstvo i njegovu teologiju niti društvo i njegovu politiku.”

“Tema 'Boga' ne dispenzira teologa od njegove biografije. To ga razlikuje od stručnjaka koji se bavi znanošću o religiji.”

“Molitveni jezik jedini je jezik u kojem nema jezičnih zabrana. Kako je već rečeno, on je obuhvatniji od jezika vjere koja je sigurna u samu sebe. U jeziku molitve može se naime reći i to da se ne može vjerovati.”

“Nije li u međuvremenu kršćanstvo što dalje to više gubilo tu osjetljivost za situaciju? Ono više ne najavljuje, ne naviješta, ono još samo ponavlja ono što jest pa ga onda iritira vlastita mjerodavnost koja nema nikakvih posljedica.”