“Towards the end of the Second World War, when I was sixteen years old, I was taken out of school and forced into the army. After a brief period of training at a base in Wüzburg, I arrived at the front, which by that time had already crossed the Rhine into Germany. There were well over a hundred in my company, all of whom were very young. One evening the company commander sent me with a message to battalion headquarters. I wandered all night long through destroyed, burning villages and farms, and when in the morning I returned to my company I found only the dead, nothing but dead, overrun by a combined bomber and tank assault. I could see only dead and empty faces, where the day before I had shared childhood fears and youthful laughter. I remember nothing but a wordless cry. Thus I see myself to this very day, and behind this memory all my childhood dreams crumble away.”

“No mi kršćani upućeni smo po središtu našega Creda - 'mučen pod Poncijem Pilatom' - u povijest u kojoj je bilo razapinjanja i mučenja, u kojoj se plakalo i tako rijetko ljubilo. I nikakav od povijesti udaljeni mit, nikakav Platonovi idejni Bog, nikakva gnostička soteriologija i nikakav apstraktni govor o povijesnosti naše egzistencije ne mogu nam vratiti onu nedužnost koju smo u toj povijesti izgubili.”

“Tko npr. formulira govor o Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu tako da se u njemu više ne čuje Jobov uzdisaj i tužaljka 'Ta dokle još?', taj se ne bavi teologijom nego mitologijom.”

“Potkraj Drugoga svjetskog rata izvukli su me iz škole i, kao šesnaestogodišnjaka, gurnuli u vojsku. Nakon kratke vojničke izobrazbe u würzburškim kasarnama došao sam na frontu koja se u to vrijeme već bila pomakla preko Rajne u Njemačku. Četa je bila sastavljena iz samih mladih ljudi, bilo nas je preko stotinu. Jedne večeri komandir čete poslao me prenijeti jednu poruku u komandu bataljona. Noću sam lutao razorenim selima i majurima, a kad sam se pred jutro našao na mjestu gdje sam ostavio svoju četu, našao sam još samo mrtvace: četu je pregazio kombinirani napad lovaca-bombardera i tenkova. Svima njima, s kojima sam još dan ranije dijelio dječje tjeskobe i mladenački smijeh, sada sam mogao gledati još samo ugasli mrtvi obraz. Ne sjećam se ničega doli jednog krika bez glasa. I danas još vidim samoga sebe tako, a iza spomena na to raspali su se snovi mojega djetinjstva.”

“Govorom o anonimnome kršćanstvu Rahner je nastojao posredovati osjećaj za Božju širinu i za crkvenu uskoću.”

“Očevidno je da ne postoji nikakav smisao povijesti koji bi se dao spasiti leđima okrenutim prema Auschwitzu niti postoji Bog kojemu se čovjek može klanjati leđa okrenutih prema Auschwitzu. Kao teološko-politička katastrofa Auschwitz ne ostavlja pošteđenima niti kršćanstvo i njegovu teologiju niti društvo i njegovu politiku.”

“I spent my childhood and youth on the outskirts of the Alps, in a region that was largely spared the immediate effects of the so-called hostilities. At the end of the war I was just one year old, so I can hardly have any impressions of that period of destruction based on personal experience. Yet to this day, when I see photographs or documentary films dating from the war I feel as if I were its child, so to speak, as if those horrors I did not experience cast a shadow over me … I see pictures merging before my mind’s eye—paths through the fields, river meadows, and mountain pastures mingling with images of destruction—and oddly enough, it is the latter, not the now entirely unreal idylls of my early childhood, that make me feel rather as if I were coming home…”