“U kršćanstvu doduše poznajemo kultnu anamnezu; no imamo li - barem u začecima - doista anamnetičku kulturu koja kultski spomen muke povezuje s našim povijesnim iskustvima te tako sprječava da muka na koncu bude slavljena samo kao od povijesti udaljeni mit?”

“Što u ustima i u srcu, neka bude i na djelu. Samo od riječi i od srca još uvijek malo koristi.”

“No mi kršćani upućeni smo po središtu našega Creda - 'mučen pod Poncijem Pilatom' - u povijest u kojoj je bilo razapinjanja i mučenja, u kojoj se plakalo i tako rijetko ljubilo. I nikakav od povijesti udaljeni mit, nikakav Platonovi idejni Bog, nikakva gnostička soteriologija i nikakav apstraktni govor o povijesnosti naše egzistencije ne mogu nam vratiti onu nedužnost koju smo u toj povijesti izgubili.”

“Samo nam ljudsko biće može podariti potpunu iluziju sigurnosti. Samo glas, pogled i dodir ruke jednog čoveka deluju kao utešna poruka iz svemira u kome smo mi tako sićušni. Ovaj čovek može da nam bude prijatelj, lekar, ređe kakav rođak, ali bez izuzetka to je uvek osoba koja nas voli. Strasna ljubav je kao uveličavajuće staklo, koje prikazuje vrednosti u nama za koje nismo ni slutili. Razbije li se uveličavajuće staklo, oplakaćemo gubitak optičke iluzije o sebi.”

“Nijedan drugi oblik života na ovoj planeti ne poznaje negativnost,samo ljudi, upravo kao što nijedan drugi životni oblik ne uništava ine truje Zemlju koja ga održava na životu. Jeste li ikada vidjeli nesretancvijet ili hrastovo drvo pod stresom? Jeste li susreli depresivnogdupina, žabu koja ima poteškoća sa samopoštovanjem, mačku koja sene može opustiti ili pticu koja u sebi nosi mržnju i negodovanje? Jedineživotinje koje povremeno mogu iskusiti nešto nalik na negativnostili pokazati znakove neurotičnog ponašanja su one koje žive ubliskom dodiru s ljudima i tako se povezuju s ljudskim umom i njegovomludošću.”

“Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti.Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.”