“Trebaju nam mnogo veći džepovi,razmišljao sam ležeći u krevetu i brojeći tih sedam minuta potrebnih normalnom čovjeku da utone u san.Trebaju nam divovski džepovi,džepovi dovoljno veliki za našu obitelj i prijatelje,čak i ljude koji nam nisu na popisu,ljude koje nikada nismo upoznali,ali ih ipak želimo zaštiti.Trebaju nam džepovi za gradske općine i za cijele gradove,džep u koji bi stao čitav svemir.Ali znao sam da džepovi ne mogu biti toliko veliki.Na koncu svi ostanu bez sviju.To se ne može izbjeći nikakvim izumom,pa sam se,te noći,osjećao poput kornjače koja na leđima nosi sve ostalo što postoji u svemiru.”

“Treba se izlagati opasnostima - govorio je. Čudo života možemo istinski razumeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguće izmeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi posle ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvezda namah prožme i omogući nam da činimo čuda. Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se menjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima”

“Velike priče su one koje smo čuli i želimo da ih čujemo ponovo. One u koje ulazimo kad nam se prohte. U kojima se na svakom mestu osećamo ugodno. Koje nas ne obmanjuju uzbuđenjima i naglim preokretima na kraju. Koje nas ne iznenađuju nepredviđenim događajima. Poznate poput domova u kojima živimo. Poput mirisa kože naših ljubavnika. Kraj nam je poznat, ali slušamo kao da nije. Kao što znamo da ćemo jednog dana umreti, a živimo kao da nećemo. U Velikim pričama zna se ko živi, ko mre, ko pronalazi ljubav, ko ne. A opet, želimo da saznamo ponovo. U tome je njihova tajna i njihova čarolija.”

“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”

“„Sjećaš se onih žlićica za kavu iz 1930-tih, svake poput rastopljenog bombona? Tako sam ja živjela svoj život, u malim odmjerenim dozama. Ali tvoja smrt bila je golemo more i tonula sam. Jesi li znala da ocean može biti dubok sedam milja? Nikakvo sunce ne može prodrijeti tako duboko. U potpunome mraku samo izobličeni, neprepoznatljivi oblici opstaju na životu, mutacijske emocije za kakve, sve do tvoje smrti, nisam ni znala da postoje.”

“Život bez ljubavi je kao da ptici podrežeš krila i ne dopustiš joj mogućnost da leti. Bol nam zna potkresati krila i prizemljiti nas, a ako takvo stanje ostane nerješeno dulje vrijeme, možeš i zaboraviti kako si stvoren da bi letio.''...''Pticu ne definira to što je na zemlji, nego njezina sposobnost da leti. Upamti, ljude ne definiraju njihova ograničenja, nego mogućnosti koje sam u njih ugradio. Nisu obilježeni onim kakvim se čine, nego svime što nosi to da su stvoreni na moju sliku.''Bog”