“Život mi je kao djevojčici bio glazba koja se neprestano pojačavala.Sve me moglo dirnuti.Pas koji prati neznanca.Od toga sam osjećala toliko mnogo.Kalendar koji prikazuje pogrešan mjesec.Zbog toga sam se mogla rasplakati.I plakala sam.Gdje završava dim iz mog dimnjaka.Kako se prevrnuta boca zaustavila na rubu stola.Cijeli život učila sam kako manje osjećati.Iz dana u dan osjećala sam sve manje.Je li to starenje?Ili nešto još gore?Čovjek se ne može zaštiti od tuge,a da se istovremeno ne zaštiti i od sreće.”

“A mali mikrofoni?Kako bi bilo kad bi ih svi progutali,pa da preko malih zvučnika,koji bi se mogli nalaziti u nekom od džepova kombinezona,prenose zvuk vašeg srca?Kad biste noću na skejtbordu prolazili ulicom,mogli biste čuti kako drugima kuca srce,a oni bi mogli čuti vaše srce,nešto kao na ultrazvuku.Čudno je što se pitam bi li svima srce počelo kucati istovremeno,usklađeno,kao što sve žene koje žive zajedno imaju usklađene mjesečnice,za što znam,iako zapravo ne želim znati.To bi bilo tako neopisivo čudno,osim što bi ono mjesto u bolnici na kojem se rađaju bebe zvučalo poput kristalnog lustera na brodu,jer djeca još ne bi mogla uskladiti otkucaje.A na ciljnoj crti njujorškog maratona sve bi zvučalo kao da je izbio pravi rat.”

“Trebaju nam mnogo veći džepovi,razmišljao sam ležeći u krevetu i brojeći tih sedam minuta potrebnih normalnom čovjeku da utone u san.Trebaju nam divovski džepovi,džepovi dovoljno veliki za našu obitelj i prijatelje,čak i ljude koji nam nisu na popisu,ljude koje nikada nismo upoznali,ali ih ipak želimo zaštiti.Trebaju nam džepovi za gradske općine i za cijele gradove,džep u koji bi stao čitav svemir.Ali znao sam da džepovi ne mogu biti toliko veliki.Na koncu svi ostanu bez sviju.To se ne može izbjeći nikakvim izumom,pa sam se,te noći,osjećao poput kornjače koja na leđima nosi sve ostalo što postoji u svemiru.”

“Trebam ti toliko toga ispričati,a poteškoća se krije u tome što mi ponestaje vremena,ponestaje mi prostora,ova se knjižica sve više ispunjava,jednostavno i ne bi mogao imati dovoljno stranica,jutros sam još jednom,posljednji put,pogledom obuhvatio stan i posvuda su se vidjele samo pisane riječi ,ispunjavale su zidove i ogledala,ja sam već bio smotao i sagove da mogu pisati po podovima,pisao sam i po prozorima i po bocama vina koje smo dobili,ali ih nikada nismo pili,samo nosim kratke rukave,čak i kad je hladno,jer su mi i ruke također knjige.Ali previše je stvari koje treba izraziti.Žao mi je.”

“Živio sam tako malo da sam sklon zamišljati kako uopće neću umrijeti; doima se nevjerojatnim da se ljudski život svede na tako malo; unatoč svemu, čovjek zamišlja da će se nešto prije ili kasnije dogoditi. Ozbiljna greška. Život itekako može biti prazan koliko i kratak. Dani jadno protječu, ne ostavljajući traga ni uspomena; a onda se najednom zaustave.”

“Kada me konačno pustio, prišao mi je jedan od pomoćnih trenera pokušavajući me utješiti. - Graham te je prilično izgnjavio, je li? — rekao je.Jedva sam izustio »da«.— To je dobar znak — naglasio je on. — Kad nešto zezneš, a nitko ti ništa ne kaže, to znači da su od tebe odustali.Tu lekciju sam zapamtio za čitav život. Kada si svjestan da činiš nešto loše, a nitko se više ne trudi da te opomene, stvari ne stoje kako valja. Ako ih i ne želiš slušati, tvoji kritičari su najčešće oni koji ti žele reći da te još uvijek vole, da se brinu za tebe i da žele tvoj napredak.”

“Mogao sam da mu kažem: ne tiče te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije.”