“Kakva to nedokuciva sila ukrasava zemlju cvecem u svim duginim bojama, a nocna neba kiti raskosnim vezom treperavih zvezda?”

“Ako povrediš nekog drugog,povredio si sebe.Ako pomogneš drugome,pomažeš sebi.Krv i kost nalaze se u svim ljudima.Razlikujemo se po srcu i nameri.”

“Rusijo!Rusijo!Vidim te iz svoje čudesne,divne daljine,vidim te: sve je jadno,razbacano i neudobno u tebi;ne vesele niti plaše pogled na tvoja smiona čuda prirode okrunjena smionim čudima umjetnosti,gradovi u kojima se dižu visoki dvorci s mnogobrojnim prozorima urasli u stijene,slikovito drveće i bršljan urastao u kuće,usred vječitog šuma i vodene prašine slapova...Široko je,pusto i ravno sve u tebi;kao točke,kao oznake,neupadljivo strše usred ravnice tvoji niski gradovi;ništa neće čovjeka oduševiti ni očarati mu pogled.Ali koja me to nepojmljiva,tajna sila vuče tebi?Zašto mi se neprekidno odjekuje i razliježe se u ušima tvoja čeznutljiva pjesma što se ori u tebi uzduž i poprijeko,od jednog mora do drugog? Što je unjoj,u toj pjesmi? Što me to u njoj zove,i jeca,i dira samo u srce?Koji me to zvuci bolno miluju,i u dušu mi prodiru,i viju mi se oko srca?Rusijo!Što hoćeš od mene?Kakva se to nedokučiva veza krije među nama?Što me tako gledaš,i zašto je sve u tebi uprlo oči pune nade u mene...Neće li se baš ovdje u tebi roditi beskrajna misao kad tebi samoj nema kraja?Oh,kakva je blisatva,čudesna ta daljina o kojoj svijet ništa ne zna!Rusijo!...”

“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”

“Čovjek može uvijek biti tvrd, uvijek je kao kamenita gora, samo u jednom jedinom je priroda s nama infamna: u ljubavi nas podmuklo izigrava, izruguje nam se. Zaustavi u tren oka svu volju i misao i ostavlja nas bespomoćne između neba i zemlje, makar samo na jedan trenutak. Jedna sekunda je dovoljna da te izbriše, pretvori u sretnika ili zločinca.”

“Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice – proljeće je bilo proljeće čak i u gradu.”