“Now I am an axolotl.”

“I am talking about the responsibility of the poet, who is irresponsible by definition, an anarchist enamored of a solar order and never of the new order or whatever slogan makes five or six hundred million men march in step in a parody of order.”

“Now that I think about it, it seems to me that’s what Idiocy is: the ability to be enthusiastic all the time about anything you like, so that a drawing on the wall does not have to be diminished by the memory of the frescoes of Giotto in Padua.”

“Every time it starts to get cool, I mean in the middle of autim, I start gettin nutty ideas like I was thinkin about what was forein and diffrent, like for exsample how I'd like to turn into a swallow and get away and fly to countrys where it gets hot, or be an ant so's I could get deep into a cave and eat the stuff I stored away durin the summer or be a snake like what they got in the zoO, the ones they keep lockt up in glass cages thats heated so's they don't get stiff from the cold, which is what happens to poor human beans who cant buy no close cause the price is to high, and cant keep warm cause theys no keroseen, no coal, no wood, no fule oil and besides theys no loot, cause when you go around with bocoo bread you can go into any bar and get some sneaky pete that can be real warmin, even tho it aint good to overdo it cause if you overdos it it gets to be a bad habbit and bad habbits is bad for your body just like they is for youre selfrespeck, and when you start goin downhill cause your actin bad in everythin, they aint nobody or nothin can stop you from endin up a stinkin piece of human garbidge and they never gone give you a hand to haul you up outen the dirty muck you rollin around in, not even if you was a eaglE when you was young and could fly up and over the highest hills, but when you get old you like a highflyin bomber thats lost its moral engines and fall down outen the sky. I jes hope what I been writin down hear do somebody some good so he take a good look at how he livin and he dont be sorry when it too late and everythin is gone down the drain cause it his own fault. -- Caser Bruto, What I Would Like to Be If I Wasn't What I Am (Chapter: "A St. Bernard Dog")”

“I sometimes longed for someone who, like me, had not adjusted perfectly with his age, and such a person was hard to find; but I soon discovered cats, in which I could imagine a condition like mine, and books, where I found it quite often.”

“Kada otvorim vrata i pojavim se na stepeništu, znaću da dole počinje ulica. Ali ne kalup, unapred prihvaćen, niti dobro poznate kuće, ni onaj hotel preko puta, nego ulica, gaj pun života, gde svaki trenutak može pasti na mene u obliku cveta magnolije, i gde će se lica rađati pod mojim pogledom, kada učinim sledeći korak, kada laktovima i trepavicama i noktima razbijem masu staklene cigle, i reskiram svoj život da bih korak po korak otišao i skupio novine na uglu.”

“Sada ću misliti na tebe, draga, samo na tebe, cele noći. Misliću samo na tebe, to je jedini način da osetim samog sebe, ako te držim u svom središtu kao drvo, ako se malo - pomalo odvojim od stabla koje me drži i vodi, ako oprezno lebdim oko tebe, opipavajući vazduh svakim listom (zelenim, zelenim, ja i ti, sočno stablo i zeleno lišće: zeleno, zeleno) ne udaljavajući se od tebe, ne dopuštajući da bilo ko drugi prodre između mene i tebe, učini da ne mislim na tebe, ma i na trenutak me liši saznanja da ova noć kruži ka svitanju i da će tamo, s druge strane, tamo gde živiš i spavaš, biti ponovo noć kad zajedno stignemo i uđemo u tvoju kuću, popnemo se uza stepenice na tremu, upalimo svetla, pomilujemo tvog psa, popijemo kafu, dugo se gledamo pre nego što te ja zagrlim (da te držim u svom središtu kao drvo) i povedem te ka stepeništu (ali nema nikakve staklene kugle) i počnemo da se penjemo, penjemo, vrata su zatvorena, ali imam ključ u džepu...Ko će znati kako je moglo da se završi nešto što nije čak ni počelo, što je krenulo iz sredine i nestalo bez jasnih obrisa, raspršivši se na ivici druge magle.... to odsustvo koje se sada stani u mojoj kući samca, dotiče moj jastuk svojom zlatnom meduzom, primorava me da pišem ovo što pišem u besmislenoj nadi da postoji bajalica, slatki golem od reči.... tu ima nekih rupa i bičeva, neka voda teče niz lice i zaslepljuje i grize, neki zvuk kao tutnjava iz dubina, trenutak bez vremena, nepodnošljivo lep.... za mene je bila kao topola od bronze i sna...... to je pre odgovor na smrt i na ništavilo, stavljanje stvari i vremena na određeno mesto, uvođenje vremena i prolaza, protivljenje vremenu punom rupa i tamnih mesta.Ti koji me čitaš, nije li se i tebi desilo nešto što počinje kao san i vraća se u mnogim snovima ali to nije to, nije samo san? Nešto što jeste tu, ali gde, i kako; nešto što prolazi kroz snove, razume se, puki san ali posle takođe tu, na drugi način jer je meko i puno rupa, ali tu dok pereš zube, u dnu lavaboa ga i dalje vidiš kad ispljuneš pastu za zube ili stavljaš lice pod hladnu vodu, već istanjeno ali još zalepljeno za pidžamu, u korenu jezika dok podgrevaš kafu, tu ali gde, kako, zalepljeno za jutro, sa svojom tišinom u koju već ulaze zvuci dana, vesti na radiju koje smo pustili jer smo budni i jer smo ustali i svet i dalje ide svojim putem.... kako je to moguće, šta je to bilo, šta smo to bili u snu koji je međutim nešto drugo, svako malo se vraća i tu je, ali gde je to tu?... ta trideset i jedna godina nije ono što je važno, mnogo je gori ovaj prelazak iz sna u reči, rupa između onoga što je i dalje ovde ali se sve više predaje jasnoj ošztici stvari s ove strane, tom nožu od reči koje i dalje i dalje ispisujem i koje više nisu to što je i dalje tu, ali gde, kako.Ovde je nešto trebalo da bude rečeno bez reči, samo slušajući neki neodređen šum.... postoji neka slika nečega priteranog uza zid, nečega opkoljenog: duboka istina, okružena lažima nepopravljivog konformizma.Probuditi se, probuditi se na svaki način, ali Valentina je osećala da bi samo nešto što bi ličilo na bič moglo da je razbudi.”