“Koliko puta ste poželjeli da vas nema, da izmaknete tuđim pogledima, da bar za tren budete skriveni od tuđih razmišljanja i sudova? Koliko ste puta, dakle, poželjeli da budete nevidljivi, dostupni i spoznatljivi samo sebi? Nevidljivost, fantazija rasplamtjele mašte, nevidljivost kao jeftina dosjetka iz starih naučno-fantastičnih i horor filmova. I tu se stvar završava. Svijet, i mi u njemu, uvijek će ostati vidljiv, možda i previše vidljiv, i dok se probijamo kroz njegovu iritirajuću očitost, samo ponekad pomislit ćemo kako bi dobro bilo biti nevidljiv.”
“ - Vidite, draga moja - rekao je drugarici Mitrović - svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća... Hteli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije. Naravno, lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete, ali to ne znači apsolutno ništa! Tačnije, to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života. Možete li da me pratite? - a hteo je da joj kaže: mora da Vas je strah da malo živite izvan neke ideje, makar i polovne; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja, koji Vam poklanja kakvu-takvu sigurnost (umesto proteze), kao dobro poznati nameštaj u sobi, bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata, i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak imate osećanje da niste sami, da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju...”
“Što su onda maske? Ljudski strah od praha, smrti, velikog sna, čini mi se, i ništa više. Vrijeme smrti je definitivno vrijeme maski, a tu puta u bolji svijet nema. Ostaje samo pustinja i spoznaja da smo prah, i maske kao jedina zaštita od iskonskog ljudskog straha od smrti. Prah je naša posmrtna maska.”
“Samo smo se milovali i ljubili, i to je bilo kao da razgovaramo na neki drugačiji način, kao da poljupcima kažemo nešto za što bi trebalo deset rečenica, i tko zna da li bi i tada bilo kazano do kraja.”
“Benjamin je promatrao Elizabeth kako hoda. Nije ju poznavao onoliko dobro koliko je htio, ali imao je dojam da mu je dopustila da uđe u njezin život više nego ostalima. I on je učinio isto. Razgovarali su dovoljno puta da vidi koliko su slični. Gledao ju je kako se razvija i mijenja i sad se napokon smirila. Zurio je u krajolik kojem se Elizabeth tako dugo divila i prvi put u godinu dana koliko je tu, otvorio je oči i uistinu ga doživio.”
“Govorite mi da ću izgoriti, da će iza mene ostati samo pepeo, ali ću bar znati da sam bio vatra. A iza vas će ostati samo balavi trag.”
“Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...”