“O rouxinol nega-se a aninhar na gaiola, para que a escravidão não seja o destino da sua cria.”
“Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme.A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven medju perima njenim, može povrediti.A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen može uništiti snove, k'o sto severac opustoši vrt.Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti.Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati.Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu,Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.Poput snoplja pščeničnog, sakupiće vas u naručje svoje.Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja.Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki.A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu.Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca Života. Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo,Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi,U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati,al' ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i nšta ne uzima, osim sebe.Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božijem."I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi,jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve.Ljubav nema drugih želja, nego da se ispuni.Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje:Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći.Da spoznate bol prevelike nežnosti. Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi;I da krvarite drage volje i radosno.Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatimi uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi;Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu;Da se s večeri vratite kući sa zahvalnočću,A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljeničkom na usnama…”
“Niko ne može da uzdrma kule prošlosti a da umakne kamenju što se obrušava”
“yo amo demasiado mi infierno para querer que tu lo visites”
“Let me, O let me bathe my soul in colours; let me swallow the sunset and drink the rainbow.”
“Y en mi locura encntré la libertad y la seguridad: la libertad de la soledad y la seguridad que da el que no le entiendan a uno, pues quienes nos comprenden esclavizan algo de nosotros.”
“Amigo mío... yo no soy lo que parezco. Mi aspecto exterior no es sino un traje que llevo puesto; un traje hecho cuidadosamente, que me protege de tus preguntas, y a ti, de mi negligencia.El "yo" que hay en mí, amigo mío, mora en la casa del silencio, y allí permanecerá para siempre, inadvertido, secreto. No quisiera que creyeras en lo que digo ni que confiaras en lo que hago, pues mis palabras no son otra cosa que tus propios pensamientos, hechos sonido, y mis hechos son tus propias esperanzas en acto.Cuando dices: "El viento sopla hacia el Este", digo: "Sí, siempre sopla hacia el Este"; pues no quiero que sepas entonces que mi mente no mora en el viento, sino en el mar.No puedes comprender mis navegantes pensamientos, ni me interesa que los comprendas. Prefiero estar a solas en el mar. Cuando es de día para tí, amigo mío, es de noche para mí; sin embargo, todavía entonces hablo de la luz del día que danza en las montañas, y de la sombra purpúrea que se abre paso por el valle; pues no puedes oír las canciones de mi oscuridad, ni puedes ver mis alas que se agitan contra las estrellas, y no me interesa que oigas ni que veas lo que pasa en mí; prefiero estar a solas con la noche.Cuando tú subes a tu Cielo yo desciendo a mi Infierno. Y aún entonces me llamas a través del golfo infranqueable que nos separa: " ¡Compañero! ¡Camarada!" Y te contesto: "¡Compañero! ¡Camarada!, porque no quiero que veas mi Infierno. Las llamas te cegarían, y el humo te ahogaría. Y me gusta mi Infierno; lo amo al grado de no dejar que lo visites. Prefiero estar solo en mi Infierno.Tu amas la Verdad, la Belleza y lo Justo, y yo, por complacerte, digo que está bien, y finjo amar estas cosas. Pero en el fondo de mi corazón me río de tu amor por estas entidades. Sin embargo, no te dejo ver mi risa: prefiero reír a solas. Amigo mío, eres bueno, discreto y sensato; es más: eres perfecto. Y yo, a mi vez, hablo contigo con sensatez y discreción, pero... estoy loco. Sólo que enmascaro mi locura. Prefiero estar loco, a solas.Amigo mío, tú no eres mi amigo. Pero, ¿cómo hacer que lo comprendas? Mi senda no es tu senda y, sin embargo, caminamos juntos, tomados de la mano.”