“Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice – proljeće je bilo proljeće čak i u gradu.”

“Ni jedan život ne teče tako jednoliko i blago da ne bi jednom udario na nasip, da se jednom ne bi počeo vrtjeti u krugu ili da mu ljudi ne bi počeli bacati kamenje u bistru vodu. Svakome se, dakle, nešto događa - i moramo nastojati da nam voda ostane bistra kako bi se nebo i zemlja mogli u njoj ogledati.”

“Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suvise skupo placena jednim razocarenjem, ma kako tesko ono bilo.”

“U jednom djeliću vremena shvatila je sve tajne nastanka, činjenicu daje svako ţivo biće dio svakog drugog ţivog bića, da su svi dio Boga, vezani ljubavlju, a odaslani na Zemlju kako bi se brinuli jedni za druge. Shvatila je da ne postoje ni strah, ni bolest, ni smrt. Ništa osim ljubavi nema nikakvu vaţnost.”

“A mali mikrofoni?Kako bi bilo kad bi ih svi progutali,pa da preko malih zvučnika,koji bi se mogli nalaziti u nekom od džepova kombinezona,prenose zvuk vašeg srca?Kad biste noću na skejtbordu prolazili ulicom,mogli biste čuti kako drugima kuca srce,a oni bi mogli čuti vaše srce,nešto kao na ultrazvuku.Čudno je što se pitam bi li svima srce počelo kucati istovremeno,usklađeno,kao što sve žene koje žive zajedno imaju usklađene mjesečnice,za što znam,iako zapravo ne želim znati.To bi bilo tako neopisivo čudno,osim što bi ono mjesto u bolnici na kojem se rađaju bebe zvučalo poput kristalnog lustera na brodu,jer djeca još ne bi mogla uskladiti otkucaje.A na ciljnoj crti njujorškog maratona sve bi zvučalo kao da je izbio pravi rat.”

“Znaš kako su ljudi maleni, koliko siromašni, kako osamljeni, koliko osjetljivi, ranjivi i krhki. Znaš da ima suza i nitko ih ne može otrti. Znaš da ima veće žalosti od one u srcu koje nitko ne shvaća. Znaš: život je za neke ljude nepodnošljiva muka.Budi blag! Učini sve što god možeš da razumiješ ljude, da im pomogneš. Uđi u njihovo trpljenje, u njihovu napuštenost. Spusti se s brežuljka svoje samodostatnosti u dolinu gdje su ljudi sami i trpe, k ljudima koji nemaju ni zaštite ni sigurnosti. Ne budi krut, čak ni u prosudbi.”