“No teško je nezadovoljnu čovjeku da ne kori bilo koga drugoga, i to upravo onoga tko mu je najbliži, za ono zbog čega je nezadovoljan.”

Leo Tolstoy

Explore This Quote Further

Quote by Leo Tolstoy: “No teško je nezadovoljnu čovjeku da ne kori bilo… - Image 1

Similar quotes

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”


“Odurna je životinjska priroda zvjeri u čovjeku, ali kad je ona u čistom obliku, onda je ti s visine svog duševnog života vidiš i prezireš, pa ili pao, ili se održao - ti ostaješ ono što si bio; ali kad se ta ista životinja krije pod tobože estetskim, poetskim ovojem i iziskuje da joj se pokloniš, onda sam nestaješ u njoj i, obožavajući životinju, ne razlikuješ više dobro od zla. Onda je to užasno.”


“Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi – nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima – krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav – nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugim”


“Boga je teško spoznati, ali to ne znači da ga nema, već je to znak Njegovog Veličanstva, a naše slabosti.Bog je kao čista voda koju bismo htjeli da popijemo; a ne možete čistu vodu naliti u prljav sud,pa onda suditi o njenoj čistoći”


“Prije se znalo dogoditi da je slobodni mislilac bio čovjek, koji je bio odgojen u pojmovima vjere, zakona i morala, i koji se borbom i naporom sam dovinuo do slobodnog mišljenja; ali sada se javlja novi tip samoradnih mislilaca, koji rastu, da nisu ni čuli da su postojali zakoni morala, vjere, da je bilo autoriteta, nego koji rastu izravno u pojmovima poricanja svega, to jest kao divljaci.”


“„Sve je to nastalo otud“ – mislio je Nehljudov – „što svi ti ljudi – gubernatori, nadzornici, policijski pristavi, redari – misle da na svijetu ima takvih položaja na kojima nije neophodno ljudski se odnositi prema ljudima. Ta svi ti ljudi – i Maslenikov, i nadzornik, i oficiri pratioci – svi oni, da nisu gubernatori, nadzornici, oficiri, dvadeset bi puta razmislili smiju li se otpravljati ljudi po takvoj žegi i u tolikoj gomili, dvadeset bi puta zastali, a kad opaze da čovjek slabi, nestaje mu daha, izveli bi ga iz gomile, odveli u sjenu, dali mu vode, pustili da se odmori, a kad bi se dogodila nesreća, iskazali bi žaljenje. Oni to nisu učinili, čak su i druge priječili da to učine jedino zato što nisu pred sobom gledali ljude i svoje obveze prema njima, nego službu i njene zahtjeve koji su im bili značajniji nego zahtjevi ljudskih odnosa. „U tome je sve“ – mislio je Nehljudov- „Ako se može ustvrditi da bi išta bilo važnije nego osjećaj čovjekoljublja, makar i na jedan sat, i makar u jednom jedinom , izuzetnom slučaju, onda nema zločina koji se ne bi smio izvršiti nad ljudima bez osjećaja krivice.”