“„Sve je to nastalo otud“ – mislio je Nehljudov – „što svi ti ljudi – gubernatori, nadzornici, policijski pristavi, redari – misle da na svijetu ima takvih položaja na kojima nije neophodno ljudski se odnositi prema ljudima. Ta svi ti ljudi – i Maslenikov, i nadzornik, i oficiri pratioci – svi oni, da nisu gubernatori, nadzornici, oficiri, dvadeset bi puta razmislili smiju li se otpravljati ljudi po takvoj žegi i u tolikoj gomili, dvadeset bi puta zastali, a kad opaze da čovjek slabi, nestaje mu daha, izveli bi ga iz gomile, odveli u sjenu, dali mu vode, pustili da se odmori, a kad bi se dogodila nesreća, iskazali bi žaljenje. Oni to nisu učinili, čak su i druge priječili da to učine jedino zato što nisu pred sobom gledali ljude i svoje obveze prema njima, nego službu i njene zahtjeve koji su im bili značajniji nego zahtjevi ljudskih odnosa. „U tome je sve“ – mislio je Nehljudov- „Ako se može ustvrditi da bi išta bilo važnije nego osjećaj čovjekoljublja, makar i na jedan sat, i makar u jednom jedinom , izuzetnom slučaju, onda nema zločina koji se ne bi smio izvršiti nad ljudima bez osjećaja krivice.”

“- Vidite, umetnik, to je "sumnjivoo lice", maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Ljudi ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi verovao da nema u džepu sakriven neki treći? I kad bi skinuo masku u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još uvek ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko liči na ljudsko biće. Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti ne daju.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi – nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima – krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav – nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugim”

“Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice – proljeće je bilo proljeće čak i u gradu.”

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”

“Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći.Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno.Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično.Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori.Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.”