“Mama, pa ti mladići i ne zaslužuju drugačije. I ne traže više. Do mene im nije stvarno stalo, samo im je pitanje prestiža da kažu da su samnom bili. Ničega u njima nema,toliko su prazni da zveče. A svi su isti, tako beznadežno isti, pa i ne primećuju da ih menjam. Prezirem ih, a ne mogu bez njih, ne mogu da budem sama.”

“Sve te dečake, sve te mladiće, koje su mi povremeno uzbunjivali maštu, za koje mi se pponekad činilo da liče na moja očekivanja i snove, vidim kao kolonu bezimenih, nepovratno nestalu. A iza njih nije ostalo ništa. Ni nežnost, ni toplina, ni bol, ni grč, ni seta. jer nijedan od njih ništa nije probudio u meni. I ništa nije ugušio. Nijedan od njih me čak ni dotakao nije.”

“U centru pred spomenikom, Galeb se klanja predamnom, ljubi mi ruku i kaže: -Molim svoju damu za ovaj valcer!Zviždi "Na lepom, plavom Dunavu". Igramo osvetljenim reflektorima postavljenim oko spomenika. Neverovatno sma srećna: Odjednom pomišljam:Kada bih nekim čudom neviđenim, opštenarodnom nesrećom, kataklizmom nekom, izgubila Galeba, bila bih mrtva čitavog života. Neopozivo. Zauvek. Toliko mrtva, da me ni deset reinkarnacija oživelo ne bi.”

“Ne, ne mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Ali mogu reći da je to bila Ljubav Na Taj Pogled, pa koji je da je..”

“Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.”

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”

“Civilizirani ljudi neugodniji su od divljaka zato što znaju da mogu biti nepristojni, a da im zbog toga netko ne raspolovi glavu.”