“U centru pred spomenikom, Galeb se klanja predamnom, ljubi mi ruku i kaže: -Molim svoju damu za ovaj valcer!Zviždi "Na lepom, plavom Dunavu". Igramo osvetljenim reflektorima postavljenim oko spomenika. Neverovatno sma srećna: Odjednom pomišljam:Kada bih nekim čudom neviđenim, opštenarodnom nesrećom, kataklizmom nekom, izgubila Galeba, bila bih mrtva čitavog života. Neopozivo. Zauvek. Toliko mrtva, da me ni deset reinkarnacija oživelo ne bi.”

“Sve te dečake, sve te mladiće, koje su mi povremeno uzbunjivali maštu, za koje mi se pponekad činilo da liče na moja očekivanja i snove, vidim kao kolonu bezimenih, nepovratno nestalu. A iza njih nije ostalo ništa. Ni nežnost, ni toplina, ni bol, ni grč, ni seta. jer nijedan od njih ništa nije probudio u meni. I ništa nije ugušio. Nijedan od njih me čak ni dotakao nije.”

“Mama, pa ti mladići i ne zaslužuju drugačije. I ne traže više. Do mene im nije stvarno stalo, samo im je pitanje prestiža da kažu da su samnom bili. Ničega u njima nema,toliko su prazni da zveče. A svi su isti, tako beznadežno isti, pa i ne primećuju da ih menjam. Prezirem ih, a ne mogu bez njih, ne mogu da budem sama.”

“Samo nas ljubav moze spasiti!”

“Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.”

“Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu.Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu.Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...”

“Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!”