“- Jesmo li uludo protratili zadnje dvije godine? Zar nismo već tada mogli ukrstiti naše puteve?- Ne mislim da smo ih protratili. Naši su se putevi ukrstili onoga dana kad smo se sreli. Samo smo još neko vrijeme morali putovati sami. Tada te nisam mogla prihvatiti. Previše se toga moralo učiniti - za previše toga iskupiti.”

“Gotovo nikada nismo imali novca i živeli smo tajno obuzeti brigom zbog toga....Sažaljenje bližnjega ubija. Snaga, govorila je Gala, ne leži u tome da se izazove sažaljenje, več postiđenost. Mogli smo da umremo od gladi, niko to nikada ne bi znao.”

“Trebam ti toliko toga ispričati,a poteškoća se krije u tome što mi ponestaje vremena,ponestaje mi prostora,ova se knjižica sve više ispunjava,jednostavno i ne bi mogao imati dovoljno stranica,jutros sam još jednom,posljednji put,pogledom obuhvatio stan i posvuda su se vidjele samo pisane riječi ,ispunjavale su zidove i ogledala,ja sam već bio smotao i sagove da mogu pisati po podovima,pisao sam i po prozorima i po bocama vina koje smo dobili,ali ih nikada nismo pili,samo nosim kratke rukave,čak i kad je hladno,jer su mi i ruke također knjige.Ali previše je stvari koje treba izraziti.Žao mi je.”

“Samo smo se milovali i ljubili, i to je bilo kao da razgovaramo na neki drugačiji način, kao da poljupcima kažemo nešto za što bi trebalo deset rečenica, i tko zna da li bi i tada bilo kazano do kraja.”

“Nije li to ljubav? Da nam je bolje kad smo zajedno nego kad smo sami? Odgovaramo jedno drugome.”

“Trebali smo promijeniti svijet,zar ne?Sranje.Umjesto toga svijet je promijenio nas.”