“Svaka žena čeka gospodina Browna i njegovu tajanstvenu izbočinu, vjernoga onkraj groba; onda odjednom shvati da ono što čeka uopće ne postoji i da će morati prihvatiti nešto drugorazredno. Kakvo razočarenje.”

“Erika mu plačući proturječi da nije htjela ovo, nego nešto drugo. Onda se sljedeći put moraš točnije izraziti, predlaže joj muškarac i ponovo je udara. Udarajući je nogama po tijelu, objašnjava ženi jednostavnu jednadžbu: ja sam ja. I toga se ne sramim. Stojim iza toga što jesam. Prijeti ženi da ga mora prihvatiti takvog kakav jest. Jer kakav sam takav sam. Eriki je od udaraca napukla nosna kost i jedno rebro. Skriva lice rukama, što joj Klemmer odobrava. Ovakvo lice nije baš nešto posebno, zar ne? Ima i ljepših lica, kaže stručnjak Klemmer i čeka da žena potvrdi kako ima i ružnijih lica.”

“Ludilo ne postoji. Svako koga smatraju ludakom mora da je jednom u životu video nešto užasno. Nešto čega ne može da se oslobodi. O čemu mora da priča bez obzira na cenu koju će platiti.”

“Moto koji me vuče napred je: nikada se ne predaj. Ako kreneš u preticanje, dodaj gas. Radi ono što smatraš da je ispravno, ne ono sto će većina da podrži”

“Ali za ljubavnog čina ni jedna žena ne ostaje u tom uzvišenom položaju. Vrlo brzo i šarmantno mlada si gospoda uzimaju neka prava koja vrijede izvan njihova stana. Ženi odjednom zaboravljaju pridržati vrata, a do-godi li joj se neka nespretnost, obasiplju je porugom. Zatim joj počinju lagati, počinju je varati i mučiti te je napokon prestaju nazivati. Namjerno se ne žele očitovati o svojim namjerama.-Slijede dva-tri pisma na koja ne žele odgovoriti. Žena čeka i čeka, no čeka uzalud. I ne pita se zašto čeka, jer se odgovora boji više od čekanja. A za to vrijeme muškarac u nekom drugom životu odlučno počinje obrađivati neku drugu ženu.”

“Seo je tužan, osećao da u njegovom srcu nešto umire, da je prazan, da pred sobom više nema nikakve radosti, nikakav cilj. Sedeo je utonuvši u misli i čekao. Naučio je na reci jedno: da čeka, da bude strpljiv i da osluškuje.”