“Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje”

“Ništa se ne gubi i ništa ne postaje, i ova noć je puna boli i ljubavi koja je bila i koja će biti.”

“- To je bila tužna priča - reče. - Je li istinita?- A koja nije? - kimnu starica.”

“Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”

“Počinjao sam i sebe da doživljavam kao satkanog od one svetlosti koja je navirala iz knjige. I to me je smirivalo.”

“Kako je razgovor skrenuo od onoga kada ga je željela poljubiti do ovogasada kada ga želi nečime zveknuti u glavu?I zašto nije bila ni najmanje iznenađena?”