“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”
Example of Usage
In this passage by Meša Selimović, the protagonist reflects on the complexities of reaching the age of forty. The feelings of restlessness and resignation that come with age are beautifully captured in his words, illustrating the struggle between youthful desires and the acceptance of one's limitations.
Quote Analysis
In this quote from Meša Selimović's work, the protagonist reflects on the complexities of aging and the passage of time. At the age of forty, he feels caught in a contradictory stage of life - too old to have new desires, yet too young to easily fulfill those desires. He laments the loss of youthful recklessness and the onset of resignation that comes with age. The protagonist longs for either more years to shield him from rebellion or fewer years to make indifference possible. Selimović masterfully captures the universal struggle of coming to terms with the passage of time and the changing nature of one's desires and fears as they age.
Modern Relevance:
In this passage from Meša Selimović's novel, the protagonist reflects on the challenges of reaching the age of forty and feeling caught between youth and old age. This theme of navigating midlife crises and grappling with unfulfilled desires while facing the inevitability of aging remains relevant in today's society. Many individuals in their forties may resonate with the protagonist's introspective thoughts on the passage of time and the shifting priorities that come with age. As people strive to balance their past aspirations with their current realities, Selimović's words continue to offer insights into the timeless struggles of human existence.
Reflection Questions:
When reflecting on this passage from Meša Selimović's work, consider the following questions:
How do you interpret the idea of being "forty years old, an ugly age" as described by Selimović? Do you agree with his perspective on this stage of life?
Selimović talks about the loss of restlessness and the acquisition of a sense of security in one's own limitations as they grow older. Do you relate to this sentiment in your own life, or do you have a different perspective on aging and maturity?
The passage mentions the regrets of not having ten years more to have the protection of old age or ten years less to be indifferent. Do you ever find yourself longing for a different age in order to feel more secure or carefree? How do you navigate these feelings in your own life?
Selimović reflects on youth as a time of fearlessness and boundless possibilities. How do you view your own youth in contrast to your current stage of life? Do you find yourself nostalgic for the freedom and naivety of youth, or do you appreciate the wisdom and experience that comes with age?
Similar quotes
“Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.”
“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”
“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”
“Klečala je preda mnom i šaputala, da ne može bez mene da živi. Ja sam joj rekao da ode. Predosećam smrt i rado kašljem, pa bi bilo suviše sentimentalno da umrem u njenim rukama. Ona bi suviše glasno plakala, a ja ne volim plač nego tugu. Nisam više željan, da me ljube, niti da mi iko pruža ruku. Dosta je bilo. Ako je ljubav, naljubio sam se. Umoran sam. Pod prozorom mi je niklo žito, i stoput na dan hoću da se zaplačem. Žao mi je sebe samog. Ali mi je žao i žita. Ko zna, možda i neće moći bez mene da živi. Zar je ona kriva, ako ljubav nije večna. Sve to priznajem. Ja ništa ne želim, osim da brzo prodje sve što dodje. Kad smo se našli i ja i ona imali smo već hiljadu greha, navika i senki u sebi. A da ljubav počinje u šumi, kako bi sve lakše bilo.”
“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”