“Duga popodnevna sjenka, tmurna duša brda, puzila je poljem, zatamnjujući ga, prešla je i preko mene, opkolila me odasvud, a sunčana strana je bježala od nje, uzmičući prema drugom brdu. Daleko je noć, to je samo njen rani predznak, nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavađenoj širini što se zamračuje, sitan u prostoru što se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša, tuđa a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemoćan pred tajnama zemlje i širinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuća u pristranku, začula nečija pjesma, probijala se kroz sunčani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je išla u pomoć, i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne začaranosti.”

“Mogao sam da mu kažem: ne tiče te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije.”

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”

“Ludački sam vraćao vrijeme oživljavao ubijenog još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah da pitam za njega ljudski je bratski nema straha ni stida još ima nade pustiće ga uskoro doći će mu ponude od mene znaće da nije sam ni ostavljen pred kapijom je rođena krv njegova. Ni kule ni stražari ni obziri nisu ga zadržali da ne dode došao je došao sam petnaest godina je mlađi uvijek sam se brinuo o njemu doveo sam ga u kasabu ej ljudi kako bih ga napustio kad mu je najteže razvedriće mu se ojađeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema pa zar i ja da ga obmanem zašto U ime čega Svi me gledajte krivo ljutite se odmahujte glavom svejedno mi je ovdje sam ne odričem se veze od koje nemam bliže raspnite me ako hoćete za ovu ljubav zar se može protiv nje Došao sam brate nisi sam.”

“... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.”

“Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji.”

“Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.”