“Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?”
Quote Analysis
In this quote by Meša Selimović, the author reflects on the elusive nature of human dreams and desires. The metaphor of "golden birds of human dreams" conveys the idea of longing for something unattainable, something that exists beyond the reach of ordinary mortals. Selimović questions whether this deep yearning, rooted in childhood innocence, is merely a sad reminder of our human limitations. The mention of "mahramas" and "safijanskim koricama" adds a touch of mystique and nostalgic longing to the quote, highlighting the ephemeral nature of our hopes and aspirations. Selimović seems to suggest that perhaps our dreams are meant to remain out of reach, serving as a bittersweet reminder of the complexity and mystery of human existence.
Exploring the Modern Relevance of Meša Selimović's Words
In his poignant words, Meša Selimović reflects on the deep yearning for unreachable dreams and the inherent sadness that comes with growing up and leaving behind the innocence of childhood. This theme of longing for something unattainable continues to hold significance in today's fast-paced and materialistic world, where many individuals struggle to find meaning and fulfillment amidst the chaos of everyday life. Selimović's reflection on the nature of human desires and the pursuit of elusive dreams serves as a timeless reminder of the eternal quest for inner peace and happiness.
Quote from Meša Selimović
"“Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?” - Meša Selimović"
Reflection Questions:
In this quote by Meša Selimović, the author ponders about the elusive nature of human dreams and the deep yearning that exists within us. Reflect on the following questions to delve deeper into the meaning behind this quote:
- What do you think the "golden birds of human dreams" symbolize in this context?
- How does Selimović's mention of "countless seas and rugged mountains" contribute to the imagery of unreachable dreams?
- In what ways do you personally relate to the idea of a "deep longing of childhood innocence" being represented as a sorrowful symbol on monuments and unnecessary books?
- Do you believe that our unfulfilled dreams and desires can serve as a driving force for our actions, or do they only bring about a sense of melancholy?
- How can we reconcile the conflict between our aspirations and the harsh realities of life, as highlighted in this quote?
Similar quotes
“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”
“Naša priroda priznaje da su naše naklonosti i antipatije čudne. Ima ljudi pred kojima se potajno zgrozimo, koje nastojimo izbjeći, iako nam razum potvrđuje da su to dobri ljudi.Ima drugih, sa očitim greškama, kraj kojih sretno živimo, kao da nam zrak oko njih godi.”
“Sreća mora doći. Sunce na nebu skrivaju oblaci i javljaju olujama da i ljudi strepe, ali (...) sunce je tamo iza oblaka! Ono mora izaći na čistinu. Mora, samo čekaj i vjeruj da dolazi...”
“... ako otkriješ tajnu, postaješ deo tajne.Ja sam ovog jutra opet lagala u snu. A laž ima miris.Svak može da umre, ali svak ne može da se rodi. Oni najbolji ostaju nerođeni.Poslednjih sedmica i moji snovi zaudaraju. Gusti kao kačamak i crni kao katran. A kroz njih teku ogromne količine vremena, kao reke ponornice, iako pri buđenju nisam starija no inače i ranije. Kao da postoje dva vremena u mom životu. Od jednog se ne stari nego se troši nešto drugo umesto tela. Karma? Jesu li naše telo i duša gorivo? Gorivo čega? Da li je vreme pogon na koji se kreće telo, a Večnost gorivo duše?Jednina, tačka i sadašnji trenutak, eto od čega je sastavljen ceo tvoj mehanički svet i njegova računica.U srcu ne postoji prostor, u duši ne postoji vreme...SNOVI SE ZABORAVE ČIM PROĐEŠ KROZ NAJBLIŽA VRATA. OD NJIH TADA OSTAJE SAMO KOSTUR. ALI, KAKO ZABORAVITI JEZIK NA KOJEM SANJAŠ I S KOJIM SI ODRASTAO?Ne znam da li znaš da se šume sele? Kada krenu, one polako i dugo putuju tražeći sebi bolje mesto. Najradije s jeseni polaze na put... Kao ptice. Ili kao čovek...SNOVI NE STARE. ONI SU VEČNI. ONI SU JEDINI VEČITI DEO ČOVEČANSTVA...”
“Samo smo se milovali i ljubili, i to je bilo kao da razgovaramo na neki drugačiji način, kao da poljupcima kažemo nešto za što bi trebalo deset rečenica, i tko zna da li bi i tada bilo kazano do kraja.”