“Gonila me moja preostala seljačka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri!”

“Pobuna! Je li to samo reč, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda teško meni; ako je istina, teško meni još više.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.”

“Mjesečina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijeće je mirisalo prejako, razdražujuće, počupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo čkalj i pusta ledina, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas. Silom okovati život, da ne buja zlo. Urazumi me, Bože.”

“Ja sam pesnica koja je udarila u zid.Ja sam udarac koji boli onog koji udara.Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika.Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.Zašto im treba ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?”

“Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Mučiću se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrđavi čeka smrt. Misliću i zaboraviti. Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetlište istruljelih jada, žaljenja, stida, mrtvih zakletvi, poniženog ponosa, i sav taj smrad nazivaću iskustvom. Već osjećam kako zaudara, još osjećam, poslije će mi biti svejedno.”