“Ljubav je jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razlog.”

“Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao i učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.”

“Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”

“Najviše volim njenu vedrinu.Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.”

“Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.”

“Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su nedužna čovjeka. Ako me puste, priznaće svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne može od njih tražiti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta i smatramo da je u redu kad tako mi činimo, ali kad to oni čine, onda nam smeta. Priznaćeš da je to nedosljedno.”

“Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”