“Ne osvajamo zemlju već grumen za svoju stopu ni planinu već sliku u svome oku ni more već njegovu gibljivu čvrtsinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim naše vere zato se cvrsto držimo za nju.”

“Najviše volim njenu vedrinu.Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.”

“Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”

“Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi.”

“Ludački sam vraćao vrijeme oživljavao ubijenog još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah da pitam za njega ljudski je bratski nema straha ni stida još ima nade pustiće ga uskoro doći će mu ponude od mene znaće da nije sam ni ostavljen pred kapijom je rođena krv njegova. Ni kule ni stražari ni obziri nisu ga zadržali da ne dode došao je došao sam petnaest godina je mlađi uvijek sam se brinuo o njemu doveo sam ga u kasabu ej ljudi kako bih ga napustio kad mu je najteže razvedriće mu se ojađeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema pa zar i ja da ga obmanem zašto U ime čega Svi me gledajte krivo ljutite se odmahujte glavom svejedno mi je ovdje sam ne odričem se veze od koje nemam bliže raspnite me ako hoćete za ovu ljubav zar se može protiv nje Došao sam brate nisi sam.”

“Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.”

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”