“Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.”

“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!”

“Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.”

“Na oltar okrutnog idola boljeg života svakodnevno se prinose životi stotina devojaka i mladića. I - što je još gore - težnja za boljim životom neprestano spušta ionako niske duhovne kriterijume. Bolji život je apsolutno obezvredio patnju i smrt. Odgurnuo ih je na krajnju društvenu marginu. Na smrt se popreko gleda, niko neće da pati, niko o smrti ne misli, niko je ne razmatra, makar kao mogućnost i na kraju dolazimo do toga da više niko ne ume da umre.”