“Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja.”

“Ludački sam vraćao vrijeme oživljavao ubijenog još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah da pitam za njega ljudski je bratski nema straha ni stida još ima nade pustiće ga uskoro doći će mu ponude od mene znaće da nije sam ni ostavljen pred kapijom je rođena krv njegova. Ni kule ni stražari ni obziri nisu ga zadržali da ne dode došao je došao sam petnaest godina je mlađi uvijek sam se brinuo o njemu doveo sam ga u kasabu ej ljudi kako bih ga napustio kad mu je najteže razvedriće mu se ojađeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema pa zar i ja da ga obmanem zašto U ime čega Svi me gledajte krivo ljutite se odmahujte glavom svejedno mi je ovdje sam ne odričem se veze od koje nemam bliže raspnite me ako hoćete za ovu ljubav zar se može protiv nje Došao sam brate nisi sam.”

“Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su nedužna čovjeka. Ako me puste, priznaće svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne može od njih tražiti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta i smatramo da je u redu kad tako mi činimo, ali kad to oni čine, onda nam smeta. Priznaćeš da je to nedosljedno.”

“Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.”

“Pobuna! Je li to samo reč, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda teško meni; ako je istina, teško meni još više.”

“Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao i učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.”

“Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.”