“Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuće, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili možda nisi, možda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, možda si se do posljednjeg časa nadao da ću ti pomoći, i kamo sreće da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konačne samoće, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.”

“Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.”

“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”

“Ludački sam vraćao vrijeme oživljavao ubijenog još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah da pitam za njega ljudski je bratski nema straha ni stida još ima nade pustiće ga uskoro doći će mu ponude od mene znaće da nije sam ni ostavljen pred kapijom je rođena krv njegova. Ni kule ni stražari ni obziri nisu ga zadržali da ne dode došao je došao sam petnaest godina je mlađi uvijek sam se brinuo o njemu doveo sam ga u kasabu ej ljudi kako bih ga napustio kad mu je najteže razvedriće mu se ojađeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema pa zar i ja da ga obmanem zašto U ime čega Svi me gledajte krivo ljutite se odmahujte glavom svejedno mi je ovdje sam ne odričem se veze od koje nemam bliže raspnite me ako hoćete za ovu ljubav zar se može protiv nje Došao sam brate nisi sam.”

“Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”

“Nite, ti si živ. To znači da je tvoj potencijal bezgraničan. Možeš učiniti, stvoriti, sanjati što god poželiš. Ako ti promijeniš svijet, on će se doista promijeniti. To je potencijal. Čim umreš, potencijal nestaje. Gotovo je. Što si napravio, napravio si, svoj san si odsanjao, svoje ime ispisao. Možda te sahrane ovdje, možda čak postaneš jedan od onih koji hodaju i poslije smrti. Ali potencijala više neće biti.”

“Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.”