“Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Ja sam bio daleko od misli na pobunu: samo sam lijeno sanjario.”
“Tada sam počeo postavljati pitanja o tome što je volja, gdje je duša, čime se hrani misao i je li i ona, misao, također imenica iz skupine mislenih imenica, mogu li glagoli napadati, a ako mogu, jesu li predmet njihova napada moje misli ili moji organi..., i na koncu, ako mogu zamisliti svoje unutarnje organe, jesu li tada po postanku organi ispred misli ili je misao ta koja proizvodi moje tijelo?”
“Prvo je bio samo želja, daleka, nedohvatljiva. Onda priviđenje, lelujavo, nestvarno. Pa stvarnost, duboka, istinita, strasna. Poslije bol, žestok. Onda zaborav, dug, težak. Je li od svega ostala jedino skrivena misao koja samo ponekad boli?”
“Sa svakim novim oprostom ja sam pobjednik, dok bi čekajući na oprost bio rob tuđe milosti.”
“Kada bih morao birati da ostatak života provedem kao ovaj ja, koji sam od rođenja, ili da postanem poput svih vas uz Enu na svojoj strani, bez dvojbe bih bio onaj dečko poseban od prvog udisaja, borac od prvog koraka.”
“Pobuna! Je li to samo reč, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda teško meni; ako je istina, teško meni još više.”