“Živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio?”

“Kad god skočiš,prijatelju,suđeno ti je da padneš.To ti se čini neizbježno.Neminovno.Svaku stanicu tvog tijela pokreće ta univerzalna sila.Tvoje ipak nije da padneš.Tvoje je da poletiš.Ali padat ćeš ponovno i ponovno.Sve dok ne pomisliš da je tlo koje te vuče tvoj dom,da je tlo sigurno i dobro.Primjetit ćeš da nisi ptica,da nisi građen da letiš i pomislit ćeš da si stvoren da živiš na tlu.Ali na tlu nikad nećeš biti potpun.Zato ćeš se,ni ne znajući zašto,svejedno ipak,uvijek dizati i ponovno skakati.Jer svaka stanica u tvom tijelu zna da neće ostvariti svoju svrhu i da neće biti potpuna dok ne poletiš.Zato si ovdje,prijatelju,i to si oduvijek znao.Zato da ubiješ tog zmaja koji te drži na tlu,i poletiš.”

“Pitam se ako postoji nešto što želiš,želiš to već neko vrijeme,što bi poduzeo?Ako to želim,zašto to nemam?Zato što do sada baš nisi uložio napor da to dobiješ.A zašto nisam?Jesam li spor ili samo glup?”

“Zasto je Pepeljuga morala da se vrati kuci sa bala pre ponoci? Ne mogu ni da pretpostavim, a veroavtno nije mogla ni Pepeljuga. Ali nije dopusteno raspitivati se o otme ako si vec dozvolio da te magija povuce. Jednostavno moras da prihvatis uslove makar bili i nerazumljivi.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“-Mislite li da to vodi čemu: živeti?-O, kad razmislim, ne! Ne verujem. Ali ima nečega divnog u tome što se živi, i baš zato što to ne vodi ničemu.”