“Ljubomora ispunjava misli potpunije nego najstrastveniji intelektualni rad. U mislima ne ostaje niti jedan slobodan trenutak. Ljubomoran čovjek ne zna što je dosada....Ljubomora je kao strašna zubobolja. Ne dopušta čoveku da radi, ni da sjedi. Tjera ga da hoda, tamo-amo, tamo-amo.”

“Postoji u meni nešto užasno, što raste i što ne potiče od mene samog, već iz mrakova koje nosim u sebi, što potiče odande gde čovekova duša ne zna gde počinje a gde se završava njegovo Ja, niti šta ga je nateralo da započne onako kako misli da je započeo.”

“Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.”

“Spoljni svet je i dalje tamo. Šta god da uradiš, budi siguran da ćeš ga zateći na njegovom mestu uvek. Da čovek prosto ne poveruje, ali tako je.”

“Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha, nego zbog grijeha.”

“Najviše volim njenu vedrinu.Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.”