“Ljubomora ispunjava misli potpunije nego najstrastveniji intelektualni rad. U mislima ne ostaje niti jedan slobodan trenutak. Ljubomoran čovjek ne zna što je dosada....Ljubomora je kao strašna zubobolja. Ne dopušta čoveku da radi, ni da sjedi. Tjera ga da hoda, tamo-amo, tamo-amo.”

“Pa dobro, sva ta viša matematika nije nego obična glupost. Šta ima čovjek od toga što može da riješi svaki problem više matematike, a ne zna da zaviri drugom čovjeku ni za desetinu milimetra ispod kože? Nekada sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni ono što sam uvijek mislio da mi je najbliže i što najviše volim.”

“Izum lokomotive sadrži u klici plan zrakoplova koji neizostavno vodi do svemirske rakete. To je logika sadržana u samim stvarima, ili, da kažemo drukčije, dio je božanskog nauma. Možete cijelo čovječanstvo zamijeniti za neko drugo, ipak će evolucija koja ide od bicikla do rakete ostati nepromjenjena. Čovjek nije autor te evolucije, nego samo izvršitelj. Čak jadni izvršitelj, jer mu nije poznat smisao onoga što izvršava. Taj nam smisao ne pripada, pripada samo Bogu, a mi smo ovdje da ga slušamo kako bi mogao raditi što mi se sviđa.”

“Postoji u meni nešto užasno, što raste i što ne potiče od mene samog, već iz mrakova koje nosim u sebi, što potiče odande gde čovekova duša ne zna gde počinje a gde se završava njegovo Ja, niti šta ga je nateralo da započne onako kako misli da je započeo.”

“Mislim, dakle postojim je rečenica intelektualca koji potcjenjuje zubobolju.Osjećam, dakle postojim mnogo je šire primjenjiva istina i tiče se svega živog.Moje ja u osnovi se ne razlikuje od vašeg onim što misli. Ljudi je mnogo, ideja je malo: svi mislimo približno jednako i ideje jedni drugima predajemo, posuđujemo, krademo.Kad mi pak netko stane na nogu, bol osjećam samo ja. Osnova ja nije mišljenje, nego patnja koja je najosnovniji od svih osjećaja. U patnji ni mačka ne može sumnjati u svje nezamjenjivo ja. U snažnoj patnji svijet nestaje i svatko od nas je sam sa sobom.Patnja je sveučilište egocentrika.”

“Ljudsko vrijeme se ne okreće u krugu, već juri po pravoj liniji naprijed. To je razlog zašto čovjek ne može biti sretan, jer je sreća čežnja za ponavljanjem.”

“Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.”