“Sarajevski Marlboro - cigareta koju su stručnjaci Philip Morrisa prilagodili ukusu bosanskih pušača, nakon što su, kažu, kao i u drugim slučajevima, proučili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog što se Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvođača do proizvođača, i što se pušača zna neugodno dojmiti strani Marlboro. Suradnici Philip Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom, i smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolici Gradačca i Orašja, jedan od boljih blend duhana uopće.”
“Ona je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u životu propustiti. Često je putovala a još češće patila jer ne putuje. Smatrala je da su pravi povod i sreća uvijek negdje drugdje stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep kako da u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se barem tako kažu snovi život pretvara u bajku.”
“Pita mene Amerikanac šta ti je to dunjaluk, ja ga pogledam, stvarno mu ne znam naći neku englesku riječ, nasmijem se i kažem mu - to ti je, moj novinaru, nešto kao all over the world. Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je oko zemaljske kugle.”
“I nemoj da čujem da ti koga mrziš, ne do ti dragi Bog da čujem kako si zbog ovoga što se nama događa koga opsovo jer ću ti noge polomit.”
“Lagano se prilagođavao omamljujućem osećanju oslobođenja. Granice bića što ga je zvao Arnom i umeo lučiti od svakog drugog i svega drugog, naglo se razmakoše tanjeći se nestajući. Postao je daleko dublji i veći od sebe time što je prestajao da se izdvaja i razgraničava umom od svega što je oko sebe opažao i što ga je, sve do sada, sa svoje strane odbacivalo. Nije to bilo osvajanje, uzurpacija nečega što mu ne pripada; bilo je to spajanje, ponovno sjedinjenje s nečim čemu on pripada i od čega se usamljeničkom ljudskošću odmetnuo.Gubio se unutrašnji oblik, a zajedno sa njim i svest o spoljašnjem kao teškom, neprobojnom oklopu u kome je utamničen, izlivajući se iz te svesti u prirodu kao jezera bez dna, plaveći svet i stalno se prazneći, a ipak ostajući pun, sve puniji, činilo mu se, ukoliko je više oticao.Ludi koji su iskusili slična stanja nazivali su ih "okeanskim osećanjem". On za njegovo nije imao ime. Imena su bila ljudski način raspoznavanja stvari. Da bi se razabrale, stvari su se morale izdvojiti iz Celine, a potom i međusobno razdvojiti. Živelo se među parčićima Stvrnosti, s otpacima čas jednim čas drugim, bez ikakve šanse da se njeno jedinstvo razume. Ono što je sada osećao ponovo je te parčiće ujedinjavalo, potirući im obeležja pomoću kojih su mogli biti nekako nazvani i time iz Celine izdvojeni.”
“S onima koji ne umru slučajno stvari stoje ovako: prerezanih žila umiru žene i homoseksualci, metak u glavu ispale vojnici i grubijani, tabletama se dokrajče glumci i romantičari, u srce pucaju nespretnjakovići i neurotici, vješaju se neobaviješteni i perverznjaci, s mostova skaču slavohlepni i slabići, s krovova i visokih katova skaču očajnici i teoretičari.”
“Što su onda maske? Ljudski strah od praha, smrti, velikog sna, čini mi se, i ništa više. Vrijeme smrti je definitivno vrijeme maski, a tu puta u bolji svijet nema. Ostaje samo pustinja i spoznaja da smo prah, i maske kao jedina zaštita od iskonskog ljudskog straha od smrti. Prah je naša posmrtna maska.”